Siroče ne ucvili i na prosjaka ne podvikni

U našoj vjerskoj literaturi o ramazanu najznačajnije mjesto pridajemo ibadetskoj dimenziji posta. Citiranje ajeta i hadisa koji obećavaju iznimne nagrade postaču, spominjanje oprosta manjih grijeha i najava onih veličanstvenih ahiretskih privilegija koje čekaju postača neizostavni je dio afirmacije trećeg islamskog šarta među vjernicima, ali i među onima koji se kolebaju u svojoj namjeri da prvi put u životu iskuse blagodati posta. U manjoj mjeri pišemo i govorimo o odgojnom i socijalnom aspektu posta, o tome koliko nas islamski post (koji nije ni štrajk glađu ni medicinska dijeta) čini boljim, društveno odgovornijim i osjećajnijim ljudima. Ne sjećam se gdje sam pročitao, ali znam da je Alija Izetbegović svojevremeno o islamskom postu rekao da je post nezamjenljivo i izvanredno odgojno sredstvo. Kao dodatnu argumentaciju izrečenoj konstataciji dodao je primjedbu kako je iz iskustva poznato da je životinja i zvijer opasna kada je gladna, a da je čovjek najopasniji i naprepredeniji kada je sit.

 

Ovo Izetbegovićevo zapažanje korespondira s historiografskim i sociološkim ogledima Ibn Halduna koji je u svojoj glasovitoj Mukaddimi obrazlagao tezu po kojoj se početak kraja svake napredne civilizacije u gradovima nazire u luksuzu i raskoši njegovih stanovnika. Prosječan postač, naravno, ne razmišlja o gladi i sitosti na ovako dubokouman i teoretski način, ali glad i žeđ koju tokom posta cijelim svojim bićem osjeća sigurno kod postača probude mnoge zaboravljene i potisnute osjećaje. Tako smo u trenucima radosnog iščekivanja iftara bili bliži muci i nevoljama gladnog čovjeka, negoli u drugim mjesecima kada smo glad prekidali po ustaljenoj životnoj navici i kolotečini. Tek gladan čovjek može istinski razmišljati koliko ljudi na našoj planeti svakodnevno „posti“ i bez ramazana? Koliko nas i u našoj domovini iz dana u dan steže svoj kaiš sa mršavom nadom da će mjeseci koji slijede donijeti bogatiju sofru i trpezu.

Ova pitanja nisu samo retorička, niti su izraz ustaljene navike da izražavamo sentimentalno i verbalno saosjećanje sa socijalno ugroženim koje na koncu ionako ništa ne košta. Riječ je o neizbježnom osjećaju grizodušja kada nas na bogatoj iftarskoj sofri savjest opomene da je vjerovatno u tom trenutku u našem komšiluku neko omrknuo gladan i da je jedan dio te raznovrsne iftarske hrane trebao biti podijeljen s njim. Koliko je taj tankoćutni osjećaj izblijedio i koliko smo radost iftara kao nezamjenljivog trenutka lične i porodične idile pretvorili u glamurozna gastronomska natjecanja ponajbolje svjedoče brojne iftarske gozbe kojima, što zbog prijateljskih, što zbog profesionalnih pobuda i sam prisustvujem. Na spisku naših iftarskih gostiju sve su rjeđe pozvane prve komšije, muslimanska braća i sestre kojima je socijalni status jedina i nepremostiva prepreka da budu ravnopravan dio iftarskog džemata. Težnja ka poznatoj islamskoj jednostavnosti i skromnosti koja služi umanjivanju društvenih razlika pronašla je svoj prepoznatljiv izraz u Poslanikovoj preporuci da iftar pripremaju i oni koji postaču u to ime mogu ponuditi samo hurmu ili čašu vode. Istini za volju, tako skromnim i jednostavnim iftarima većina nas nikada ne prisustvuje, kao što već godinama ne prisustvujemo masovnim rodbinskim i komšijskim iftarima po kojima pamtimo ramazane iz djetinjstva. Naravno, nisu samo iftari mjerilo naše solidarnosti i simboli našeg zajedništva. Fikhske sankcije kojima stare i iznemogle osobe otkupljuju svoj post kroz takozvanu fidju (jednomjesečni iznos u hrani za osobe slabijeg imovnog stanja) ili specifična ramazanska obaveza sadekatu-l-fitr također su potvrda islamske institucionalne brige za drugoga. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, iako primarno i po svome temeljnom usmjerenju nije humanitarna institucija, na socijalnom i karitativnom planu često čini mnogo više od onih institucija i organizacija koje u prvi plan svoga djelovanja ističu dobrotvorni i humanitarni rad. Na Press konferenciji održanoj prije nekoliko dana u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu službenici Rijaseta islamske zajednice dr. Amir Karić, Elnur Salihović i Ekrem Tucaković iznijeli su neke impozantne podatke koji su dosada bili nepoznati našoj široj javnosti. Podaci se tiču aktivnosti Islamske zajednice u području stipendiranja učenika i studenata, podrške povratku i pomoći siromašnim i socijalno ugroženim osobama. Na osnovu obrađenih podataka, u 2012. godini Islamska zajednica u BiH za stipendiranje, podršku povratku i pomoći za siromašne i socijalno ugrožene osobe distribuirala je oko 5.424.000 KM.
Uzme li se u obzir činjenica da su ovi podaci nepotpuni i da je konačna suma pomoći socijalnim kategorijama vjerovatno višestruko veća, opseg humanitarnog i karitativnog djelovanja Islamske zajednice još više dobija na težini i značaju. Objavljivanje ovih podataka za Islamsku zajednicu, njene članove, ali i za širu društvenu zajednicu važno je iz najmanje tri razloga.
Prvo: Islamska zajednica se često tendenciozno i proizvoljno proziva za nedovoljan i neadekvatan angažman kada su u pitanju inicijative i aktivnosti socijalno-karitativnog značaja. Pri tome se zaboravlja na jednostavno provjerljivu i egzaktnu činjenicu da obnovljene džamije širom Bosne i Hercegovine predstavljaju okosnicu našeg društvenog života i povratka u prijeratne domove. U tim džamijama, ovisno o veličini i socijalnoj slici džemata, uz redovni vjerski život često se planski i tranparentno organizira konkretna pomoć socijalno ugroženim. Ta činjenica trebala bi biti dodatni motiv za nova učlanjenja u Islamsku zajednicu, jer ekonomski jača Islamska zajednica jamči i manje izraženu socijalna nejednakost među muslimanima.
Drugo: Poseban značaj objavljivanja spomenutih podataka ogleda se u činjenici da je Islamska zajednica kao najorganiziranija institucija muslimana u domovini i dijaspori najbolje upoznata sa socijalnom kartom i stvarnim ekonomskim stanjem ljudi. Zahvaljujući tome moguće je usmjeravati pomoć u ruke samozatajnih, čestitih i dostojanstvenih vjernika i vjernica koji su u teškom socijalnom stanju i za koje časni Kurʼan kaže da „proseći ne dodijavaju ljudima.“ Među tim čestitim ljudima izdvajaju se najosjetlivije socijalne kategorije poput samohranih majki, siročadi, studenata lošeg ekonomskog stanja, penzionera s minimalnim primanjima itd. Koliko je značajno da te ljude ne zaboravimo i da ne uskratimo njihovo vjerom zagarantirano pravo pokazuje sve raširenija pojava „agresivnog marketinškog prosjaćenja“ na ulicama naših velikih gradova. U javnosti se već kritički pisalo i govorilo o tome da je u pozadini ovih humanitarnih akcija i prikriveni komercijalni motiv. Otprilike dvije trećine plaćene sume za proizvod kojim se promovira humanitarna aktivnost otpada u nehumanitarne svrhe. Nije sporno da i takve komercijalno upakovane humanitarne akcije imaju svoju nesumnjivu altruističku vrijednost, ali spoznaja da se manipulira i profitira na ljudskim mukama nerijetko destimulira i demotivira ljude u njihovim dobrotvornim nakanama.
Treće: Iznošenje podataka o socijalnim i humanitarnim aktivnostima Islamske zajednice upravo u ovom ramazanu, posmatrano sa praktične, ali i misijske strane, ima posebnu važnost. Naime, prateći ramazanski program na TV ekranima ove godine nisam mogao izbjeći utisak da je u nekim emisijama u udarnim iftarskim terminima preovladavao koncept usmjerenja prema mrtvim ljudima te svojevrsna zaokupljenost mezarjima i turbetima. Lijepo je i poučno s vremena na vrijeme evocirati uspomene na ljudsku i moralnu veličinu duhovnih učitelja i velikana. Korisno je crpiti nadahnuće i pozitivan primjer iz života punog krjeposti i samoprijegora. Međutim, reducirati i aktuelizirati edukativnu ramazansku poruku prvenstveno na ahiret i davati prioritet mrtvima nad živima govori o posvemašnjoj bešćutnosti za dunjaluk i dunjalučke probleme. Da su kojim slučajem te povijesne evokacije sa mazeristana praćene pozivima da se u mjesecu Allahovog, dž.š,. oprosta urede i očiste naši neuredni i zapušteni haremi, takve emisije bi imale sasvim drugi karakter i prouku. Zato je spomenuta press konferencija ublažila strah i nelagodu da smo u mjesecu Božije milosti, kao i u cijeloj prethodnoj godini bili previše zaokupljeni sobom i iftarskom sofrom, a premalo mislili na ovdašnjeg čovjeka i njegove ljudske potrebe. Podižući svijest o važnosti institucionalnog djelovanja i prikupljanja sredstava zekata i sadekatu-l-fitra u zajednički fond muslimana Bejtu-l-mal svi možemo učiniti mnogo više u osamostaljivanju i podršci našem muslimanu da uz dodatni trud i pruženu šansu i sam postane koristan član Zajednice kojoj pripada.

Meho šljivo, preporod.com