Slobode u Bosni i Hercegovini

Prije nekoliko dana susreo sam u Sarajevu jednu kolegicu iz Skandinavije, koja je kod nas boravila na jednom seminaru. Ona je stručnjak za ljudska prava, a inače je prelaznica na islam. Pitao sam je kakvi su joj utisci iz Sarajeva. Rekla je da je se najviše dojmio osjećaj slobode koji je kao muslimanka imala: odlasci na namaz u mahalsku džamiju i opšti prijateljski odnos ljudi.
Ovaj susret me podsjetio na nedavno objavljeni Indeks ljudskih sloboda 2018. (The Human Freedom Index 2018) koji su publikovali Cato institut (SAD), Fraser institut (Kanada), i Friedrich Naumann fondacija za slobodu (Njemačka). Ovaj izvještaj predstavlja globalno mjerenje ličnih, građanskih i ekonomskih sloboda.
Prema ovom indeksu, Bosna i Hercegovina je na 59. mjestu i predstavlja najviše rangiranu zemlju sa većinskim muslimanskim stanovništvom u svijetu. Jordan je slijedeći na 75. mjestu. Nakon toga slijede ostale većinske muslimanske zemlje.
Ovo rangiranje podsjeća na izjavu libanskog reformatora i publiciste Šekiba Arslana, koji je 1932. godine posjetio Bosnu i Hercegovinu i rekao da su ovdašnji muslimani najnapredniji muslimani u svijetu. Na to su neki anegdotalno reagovali rekavši: ‘’Možemo misliti kakvo je stanje kod drugih kad smo mi najbolji’’.
Cinizam nastranu, ali nedavno objavljeni Indeks ljudskih sloboda 2018. godine zaslužuje punu pažnju. On nas podsjeća na nešto što se gubi u svakodnevnim vijestima o tome da političari ne mogu doći do kompromisa, da se nezaposlenost ne rješava, da mladi odlaze iz zemlje, da se korupcija ne otklanja itd. Zaboravljamo da na normativnom planu imamo rješenje po kojem se Evropska konvencija o ljudskim pravima neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, da se država ne pojavljuje kao autoritarna vlast koja u najvećoj mjeri ugrožava ljudska prava građana, kao što je to slučaj sa drugim muslimanskim zemljama, da je relativno mali broj apelacija iz Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava, da je sloboda vjere na zavidnom nivou itd. Kada je u pitanju sloboda vjere, vjerovatno je period nakon 1995. godine doba kada su vjerske zajednice doživjele najveći nivo slobode. Treba se boriti da se takvo stanje očuva, pa i dalje unaprijedi.
Kada pratimo process izbora reisu-l-uleme, koji je u toku, sjetimo se da smo jedna od rijetkih zajednica u kojima muslimani samostalno biraju svoga vjerskog vođu. U većini muslimanskih zemalja vjerske vođe se postavljaju od strane vlasti ili predstavljaju službenike državne administracije. I u samoj Bosni i Hercegovini, nakon 1909. godine i dobivanja autonomije u vakufskim i školskim poslovima, muslimani nisu imali konačnu riječ u izboru reisu-l-uleme nego je to pravo pripadalo austrougarskom monarhu. Tako je nastavljeno i u vrijeme jugoslovenske monarhije. U vrijeme socijalističke Jugoslavije muslimani su formalno imali pravo biranja vjerskog poglavara, ali je stvarno dominirao politički faktor.
Znamo da postoje i kršenja ljudskih prava, uključujući i pravo na slobodu vjere, u Bosni i Hercegovini. Međutim, ta kršenja su uglavnom vezana za pojedince i grupe koji su manjina na određenom području. Zaštita manjina ostaje gorući problem ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Historijski, taj problem se pokušavao riješiti na razne načine: putem zaštite manjina u okviru Društva naroda na osnovu Ugovora iz Senžermena (St Germain), formalnim pristupanjem instrumentima zaštite ljudskih prava u okviru Ujedinjenih naroda u vrijeme socijalističke vlasti i konačno, sada, putem neposredne primjene Evropske konvencije o ljudskim pravima. Ovaj posljednji okvir ima svoj sudski mehanizam kojem se nezadovoljni pojedinci sve više okreću.
Uzimajući sve ovo u obzir, osjećaj slobode o kome je govorila profesorica iz Skandinavije, s početka ovog teksta, ima svoje utemeljenje. Posebno u vrijeme kada i u tom dijelu Evrope, poznatom kao region slobode i ljudskih prava, jačaju desničarske tendencije i počinju napadi na džamije.