Šta je nasuprot Istine

Piše: Muhamed Velić

Šta je nasuprot Istine

Po učenju islama, Istina kao najveća spoznajna vrijednost i temeljni egzistencijalni pojam dolazi od Stvoritelja i On je objavljuje.

Istina se u Kur'anu, kao takva, očituje u ajetu iz sure El-Bekara (147): “Istina od tvoga Gospodara dolazi, zato nikako ne budi od onih koji sumnjaju.”

Istinom se bavi i nauka, a posebno filozofija, koja je definira na različite načine, od pozitivizma, objektivizma i dr. Znameniti mislilac i filozof Hegel je kazao da je Istina zapravo cjelovitost. Isto tako, samo pet stoljeća ranije, kazao je i veliki sufijski mislilac i pjesnik Dželaluddin Rumi hazreti Mevlana, kazavši da postoje cjelovitosti kao što su Istina, Ljubav, Milost i drugo, a mi smo samo djelići svega toga.

Tako se u sufijskoj literaturi za Muhammeda, a.s. navodi da je bio “Insan Kamil”, što znači savršen i potpun čovjek, kao Ljubav, Istina, Pravda i Milost. Mi smo djelići, oni koji žude za njim i vole ga, koji ga slijede i poštuju. 

Ono što stoji sučelice Istine, kao njen antipod ili kontranarativ, primarno je laž. U suri Isra (81), ta se Istina pojavljuje u ajetu koji u prijevodu glasi: “Reci: došla je Istina, a nestalo je laži; laž, doista, nestaje.”

Termin za laž – “batil”, koji je u ajetu uptrijebljen, odgovara i značenju nečega ništavnoga, bezvrijednoga, nedjelotvornoga, pokvarenoga i neispravnoga, uvjetno kazano, kao “pokvarena istina”. I ona može biti toliko jaka i u trenutku superiorna da osvaja i lomi, ali ne traje dugo jer je po karakteru takva da nestaje i iščezava. 

No, nije samo laž ona koja stoji sučelice i nasuprot Istine, na toj istoj strani jesu i iluzije i halucinacije. U medicinskim rječnicima stoji da su iluzije iskrivljene percepcije, a  halucinacije percepcije bez objekta. Također, javljaju se i poluistine, kao izvjesne forme u kojima se laž pojavljuje, skriva i egzistira. 

Iluzije su česta i opasna pojava zbog toga što daju krivu sliku i pogrešan osjećaj njenom nositelju, tj. subjektu. U Kur'anu se o tome govori, odmah na početku Knjige: “A kada im se kaže: ‘Ne remetite red na Zemlji’ – odgovaraju: ‘Mi samo red uspostavljamo’ Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.”

Iluzija je nešto u što mogu upasti i vjernici, kao u zamku, smatrajući neke teze, stavove i misli ispostavama Istine, njenim derivatima ili, pak, čistom Istinom i njenom čistom supstancom.

Pa, evo, nekih od njih:

– Iluzija je kad mislimo, pa i vjerujemo u to, da živimo od svoga rada. Mi, zapravo, živimo od Božije opskrbe, a raditi moramo, bilo šta dobro, pozitivno i korisno. Bog se uvijek nečim zanima, zašto ne bi i čovjek?! A opskrba dolazi od Njega: “Mi i vas i njih hranimo!” Lična zamjenica u trećem licu množine odnosi se na našu djecu, za koju isto tako iluzorno mislimo da ih mi hranimo. Bog nas sve hrani iz Svoje milosti i dobrote.

– Iluzija je, isto tako, da biramo u životu, nekoga ili nešto. Bog nam daje, određuje i šalje, mi samo dolazimo do toga ili do njih ili oni do nas. Izuzetak je kad čovjek bira zlo. To je njegova volja. Česta je iluzija da biramo svoje bračne drugove, kako tvrdi imam Gazali, oni su nam određeni Božijom voljom, kao i roditelji i djeca naša. A “lijepa je iluzija” kad čovjek misli da je izabrao za sebe nekoga. A možda najveća ili jedna od najvećih iluzija je da mi biramo vlast. Bog daje vlast kome hoće, a naša je obaveza da izađemo na izbore. Konačno, kakav narod – takva vlast, kakvo mlijeko – takav kajmak, kakva šuma – takvi zečevi.

– Iluzija je da imamo ili posjedujemo nešto ili nekoga u životu. Samo je Bog stvarni Vlasnik i Istinski Posjednik. Kad odemo na dženazu, tada najjasnije možemo vidjeti koliko i šta čovjek ima i posjeduje, od dunjaluka ništa, sve ostaje i nestaje, čak i njegovo vlastito tijelo.

– Iluzija je da smo sretni zbog onoga što imamo. Bog daje sreću, a ne materija. Postoje ljudi, milioneri i milijarderi, a žive pasiji život i nerijetko završavaju neslavno suicidom, u odsustvu vjere i pameti. I sreće, naravno.

– Iluzija je da smo zdravi (samo) zbog toga što se pazimo. Da je to tako, onda oni koji se zdravo hrane i čuvaju, nikada ne bi bili bolesni i ne bi umirali. Od bolesti se ne umire, od bolesti se boluje, a umire se od edžela kad se nafaka potroši. Lampa se gasi kad u njoj nestane ulja. Konačno, Bog primarno čuva naše zdravlje, kada se i mi čuvamo. A Muhamed Iqbal kaže da Bog stupa u akciju s čovjekom, kada inicijativa dođe od strane čovjeka.

Također, za kraj ove kolumne o iluzijama, Muhamed Iqbal u svojoj “Obnovi vjerske misli u islamu” navodi razgovor koji se vodio između šejha Bistamija i njegovih učenika, pa je jedan učenik upitao: “Poštovani šejhu, dakle, bio je trenutak kada je samo Allah postojao i ništa više!” Šejh je odgovorio: “I sada je upravo tako.”

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.