Stid, kompleks ili bijeg od Islamske zajednice

Također, odnos stida može se pratiti i kod jednog dijela akademske i intelektualne bošnjačke zajednice, uposlenika u institucijama kulture.

Pravo je i krajnje ozbiljno pitanje zašto se bošnjački političari stide Islamske zajednice, zašto pokazuju da nose krivnju ili kompleks od Islamske zajednice? Šta je uzrok tome? Šta je to Islamska zajednica sramotno uradila prema svome narodu?

Svjedoci smo da se u proteklom periodu značajnom broju bošnjačkih političkih lidera pripisivala stvarna ili pretpostavljena bliskost s Islamskom zajednicom ili reisu-l-ulemom. Nije rijetkost da im se to uzimalo i još uvijek uzima kao grijeh, nekakva slabost, kompromitirajući faktor. Doduše, razumljivo je da oni koji, iz njima znanih ličnih ili ideoloških razloga, imaju problem u korektnih uspostavljanju odnosa s Islamskom zajednicom nastoje iz zavisti i zlobe da poremete odnose i svih drugih. Kada nemam ja, neka nema niko drugi, njihova je logika!

Na koji način se manifestira i primjećuje pojava o kojoj je ovdje riječ? Formalna manifestacija najčešće je uočljiva u medijskim razgovorima i intervjuima. Naime, tokom razgovora na konstataciju novinara da su bliski Islamskoj zajednici, što mnogim iskusnim posmatračima djeluje kao klasična „navlakuša”, bošnjački politički lideri, čast izuzecima, pokušavaju objasniti da oni nisu previše blizu, pravdaju se, uspostavljaju granicu, govore o distancama. Oni, prihvatajući poziciju pravdanja, upadaju u zamku i živo blato iz kojeg mogu teško izaći, odnosno teško mogu dati adekvatan odgovor koji će zadovoljiti njihove pitaoce da ih ostave na miru. Često njihove pitaoce ne zanima sam sadržaj odgovora, nego je važno problematizirati Islamsku zajednicu, „naturiti” osjećaj stida ili krivice. Radi ilustracije, posežem za odnosima koji su svojstveni svijetu djece, kroz koje je većina odraslih prošla. Kada starija djeca žele zavaditi manju djecu to čine na način da jednom djetetu kažu kako je drugo dijete od njega jače, da mu ne smije ništa, da je pametnije, ljepše i sl. Gotovo po inerciji dijete tada, da bi dokazalo da nije tako i da sve to smije, nasrne na to nedužno dijete, čak ode u krajnost i čini ono što se od njega i ne očekuje.

Nadat se da ćemo, kao narod, što prije preboljeti dječije bolesti, a odgovorni narodni predstavnici već jednom odrasti i postati punoljetni, ozbiljni i odgovorni. Za očekivati je da bošnjački lideri mogu prepoznati i prozreti namjere onih koji podstiču međusobni animozitet, navode na verbalni sukob, identificirati one koje rukovodi njihova zavidnost i zla namjera. Naravno, ako rade svoj posao i drže se narodu datih obećanja, bošnjački politički lideri trebaju shvatiti da im tada Islamska zajednica nije, niti može biti konkurencija i obrnuto. Međutim, ako se ne brinu o interesima naroda, njegovoj budućnosti, sigurnosti i ekonomskom životu to postaje ozbiljna prijetnja i opasnost za cijelu zajednicu i državu. Ipak, samo mali ljudski i moralni kapaciteti i nesigurni ljudi imaju potrebu pokazivati da su oni u nečemu glavni, da se oni pitaju, takve osobe su sklone izmišljanju neprijatelja koji ih ugrožavaju i predstavljaju prijetnju njihovoj poziciji.

Čini se korisnim u kontekstu ove teme ukazati na potrebu nekih ljudi, njihovu neskrivenu želju i nastojanje da se dopadnu i dodvore po svaku cijenu, da ostave fin dojam. Naime, u javnosti se Islamskoj zajednici i reisu-l-ulemi promišljeno „nakače” kompromitirajuće etikete, a oni koji ne razumiju tu logiku, nemaju čvrstinu i intelektualni potencijal nastoje pobjeći od nosilaca nepoželjnih etiketa i moguće identifikacije sa njima. Pored toga, neki mediji u podilaženju ciljanim osobama namjerno ih (te osobe) okarakteriziraju kao dobre, moderne, liberalne, umjerene, zapravo suštu suprotnost onima kojima su dodijelili status radikalnih, konzervativnih i zaostalih. Dakako, lijepi i sladunjavi epiteti svim ljudima gode, a nekima se toliko dopadnu i „užive” se u njih da ih nastoje svim sredstvima u daljem životu i radu opravdati, trude se da ne razočaraju publiku, da se ne udalje od onoga što se očekuje da oni kažu. Bivaju kupljeni tim jeftinim i praznim atributima i to ih jednostavno blokira u nastojanju da se suprotstave bilo čemu što je suprotno nametnutoj dominantnoj društvenoj ili medijskoj struji.

Šta je, ili u čemu je rješenje? Jedno od rješenja jeste priznanje. Jasno i glasno kazati jesmo uz Islamsku zajednicu, bliski smo joj i to nam čini radost i zadovoljstvo. Drago nam je da u radu sa svojim bošnjačkim narodom sarađujemo sa Islamskom zajednicom, tačno je da mi imamo konsultacije sa reisu-l-ulemom. Štaviše, nama je čast da budemo na usluzi muslimanima i Islamskoj zajednici, da možemo na političkom planu artikulirati interese muslimana, boriti se i štititi njihova prava. Tek tada će biti ostavljeni na miru. Na koncu, zaista, šta fali bošnjačkom političaru kazati da poštuje Islamsku zajednicu, da želi imati dobre odnose sa njom, da poštuje reisu-l-ulemu, da kaže „to je moj reisu-l-ulema i spreman sam sa njim raditi za opće dobro u okviru svojih mogućnosti”? (Generacijama koje dolaze ostat će zadatak da objasne fenomen da je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić po relevantnim međunarodnim istraživanjima i analizama uvrštavan u izbore markantnih ličnost međuvjerskog dijaloga u svijetu, a pored brojnih nagrada i priznanja koje je dobijao ranijih godina, samo posljednjih mjeseci je pozivan da se čuje njegovo mišljenje na različite utjecajne destinacije i na Istoku i na Zapadu: Tibingen, Doha, London, Kuvajt, Ankara, Aman, Brisel, Singapur, Oslo, Minhen, Beč, Nju Jork, Moskva. Za razliku od bošnjačkih lidera, odgovorni i utjecajni vjerski i politički lideri različitih grupacija širom svijeta, očito neopterećeni predrasudama i strahovima, uskim vidicima i sitnim lokalnim interesima, žele voditi dijalog i razmjenjivati mišljenje s reisu-l-ulemom. Neko reče dometi sadašnjih političara su od Baščaršije do Marin dvora, tavore u sarajevskoj kotlini: niti kuda idu, niti im ko dolazi, niti koga pozivaju, niti su pozivani; najveći domet su susreti s ambasadorima i njihovim zamjenicima.)

Naravno, Islamska zajednica razumije kontekst političkog, stranačkog i idejnog pluralizma, poštuje slobodu izbora i opredjeljenja političkih subjekata, pa i potpunog distanciranja ili animoziteta naspram Islamske zajednice. Međutim, postojanje navedene pojave treba registrirati, kazati da je primjećujemo. Na nju treba ukazati, na tu praksu skrenuti pažnju našem bošnjačkom muslimanskom narodu. S druge strane, u izbornom periodu pitanje političke blizine i daljine naspram Islamske zajednice se relativizira, a često potpuno nestane. Mnogi od političara su spremni u izbornom periodu vrlo rado koristiti infrastrukturu Islamske zajednice, biti ljuti ako im se to uskrati i poslije to zlopamtiti, pokazivati osvetoljubivost.

Licemjeran politički i ljudski odnos je višestruko štetan za Islamsku zajednicu i muslimane. Svima je potrebna otvorenost, iskrenost i korektnost. A načelo korektnosti govori da muslimani daju glasove ne da bih ih se neko stidio, nego da se radi za korist muslimana.

Sve ovo govori da prioritet prvog reda i strateško opredjeljenje Islamske zajednice treba biti predan i odlučan rad s narodom, muslimanima Bošnjacima, a političkim elitama ostaviti da se i dalje slobodno i dragovoljno opredjeljuju kako god hoće, uspostavljaju mjere i granice blizine i daljine, neka iskazuju svoj javni stid, bijeg ili kompleks od Islamske zajednice i reisu-l-uleme, neka se znoje i preznojavaju, crvene i blijede, nemušto pravdaju i neartikulirano izvrdavaju. Dakako, poštujemo taj njihov izbor i kažemo im da imaju pravo na njega. Isto tako, želimo im kazati da uočavamo tu pojavu i praksu, da smo kao muslimani tužni zbog toga, da u takvoj poziciji u našim očima izgledaju jadno i bijedno i da smo ubijeđeni da će doći nova generacija Bošnjaka političara, intelektualaca, kulturnih poslenika koji će stid i kompleks zamijeniti ponosom na svoju vjeru, svoju Islamsku zajednicu, svoga reisu-l-ulemu, naciju, kulturu, tradiciju, šehide i domovinu.

Posebno je tragikomično kada se taj kompleks ili stid vidi i osjeti kod onih političara ili javnih djelatnika koji su završili medresu ili onih koji nekada bijahu uposlenici Islamske zajednice (a ima i takvih slučajeva). Vjerujemo da politički ili drugi javni angažman ne traži distanciranje od svoje časne prošlosti ili pokazivanje animoziteta prema institucionalnoj Islamskoj zajednici. Stoga čudi dragovoljno odustajanje odraslih, zdravih i pametnih osoba od svoje pune slobode ili mizerno „padanje ničice” pred božanstvom svoga ili šefovskog/stranačkog političkog interesa, koji nalaže amneziju i zaborav jednog dijela svog života ili rad na štetu vrijednosti muslimana i Islamske zajednice.

P.S. Posebna tema može biti analiza potrebe ili navike pojedinih političkih predstavnika Bošnjaka da drže javne lekcije Islamskoj zajednici, da donose sudove o njenim unutarnjim odnosima, te njihova kazivanja šta bi trebala, a šta ne bi trebala da radi i kako da se ponaša Islamska zajednica. U pravilu, iz tih lekcija su izuzeti oni, njima niko ne treba govoriti šta trebaju raditi i kako se ponašati! Dovoljni su sami sebi!