Sukob revolucija

I, doista, hoće li se promijeniti i koliko će vremena proteći dok se znaci promijena ne ugledaju?

Novo doba je poput bljeska munje; zapaljiv je svaki plast sijena,

Ni divlja pustara nit’ uređeni vrt na njegov razorni udar nisu imuni;

Ovom novom plamenu stare nacije su poput pruća na lomači;

Sljedbenici Poslanika posljednjeg su njegovim plamenom zahvaćeni.

Čak i danas kad bi se Ibrahimova vjera užeći mogla;

Iz vatre Nimrodove vrt cvijeća bi izrastao.

Muhammed Iqbal, Jawab-i-Shikwa, str. 85.

 

I u Tunisu i u Egiptu su revolucije “formalno” završene, ali u stvarnosti se, osim «povlačenja» sa trona dugogodišnjih diktatora, bukvalno ništa nije promijenilo! I, doista, hoće li se promijeniti i koliko će vremena proteći dok se znaci promijena ne ugledaju? U uzburkanom regionu Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike stvari se veoma brzo dešavaju, i čini se, da sa svakom novom “revolucijom” tempo postaje sve brži, ali dakako i sve opasniji i sve neizvjesniji. Sada je došao red na Libiju, u redu za revoluciju stoje Jemen, Bahrejn, Sirija, Jordan…. Koliko se ovdje radi o revolucijama ili o sukobu revolucija? Koliko će one koštati (prvenstveno mladih) ljudskih života? Da li će njihov rezultat biti realan u omjeru njihovog ideala? – sve su ovo sada pitanja koja mnoge zabrinjavaju u svoj zaprepaštenosti i zabrinutosti nad okrutnošću, bestijalnošću i dubini rascjepa sa realnošću koje ranjeni, razjareni i prkosni diktatori pokazuju i najavljuju u svom gnjevu nad nezadovoljnim arapskim masama.

Zabrinjava, naime, činjenica da u konkretnim primjerima Tunisa i Egipta, “svrgnuti” sistemi su još uvijek sistemi koji de facto vladaju. Odnosno, (nad)gledano sa pozicije Zapada, sprovode “mirnu” tranziciju. U što, ka čemu, na koji način i sa kakvim rezultatima i posljedicama – to još niko živ ne može predvidjeti. I to je ono što u svoj ovoj buri informacija i dešavanja, koja dakako imaju više obećavajućeg u sebi i svakako mnogo alarmirajućeg u smislu žrtava koje će odnijeti i cijene koju će arapski svijet dobrano platiti, najviše zabrinjava.

Opravdano je, s toga, uz svo zgražanje nad zločinima koji odnose sve više života i prijete još većim krvoprolićima iznijeti neke zabrinutosti za budući tok događaja. U dešavanjima koja se odvijaju u arapskom svijetu dva su faktora ključna i odlučujuća i njihov suodnos i reciprocitet na svojevrstan način određuje konture kretanja revolucija i njihov kvalitet i karakter u smislu eventualne promijene – tj. da li će one biti prave revolucije sa pravim rezultatima ili će to biti samo kozmetičke promijene.

Prvi faktor je kapacitet razvijenosti civilnog društva u arapskom svijetu i njegova sposobnost da ponese i realizira promijene i tranziciju iz opresivnih sistema (glavna parola je promijena sistema – «Narod hoće pad sistema») u slobodu i demokratiju. Arapski svijet je, sad za sad, u ovom pogledu u katastrofalnom nepovoljnom stanju. Katastrofalnije od ovoga još jedino može biti stanje haosa koje se može desiti ukoliko civilno društvo ne poluči pouzdane oslonce i trasira put izlaska iz ovog nepovoljnog stanja.

Drugi faktor je izvanjski i tiče se podrške tom procesu od već etabliranih demokratskih tradicija Zapada. On nimalo nije jednostavan, crno-bijel, mada se nekada takvim čak i doima. U dosadašnjim događanjima, svjedoci smo bili, prvo idu ogavne parole kako je «ponašanje režima neprihvatljivo» (najčešće upotrijebljena riječ u vokabularu političara i diplomata sa Zapada u posljednjih dva mjeseca). Potom, kada se stvari počnu kretati ka zahtjevima demonstranata onda od Obame čujemo kako se «historija odvija pred našim očima»!? Zapadni stav, posmatranja, nadgledanja, pažljivo odmjerenih izjava na poslijetku dovodi do tačke kada nema drugog izbora «već prihvatiti i priznati pobjedu naroda» – dakle nemiješanje, neinterveniranje, pažljivi vokabular šturih osuda i zabrinutosti – prosto promatranje i na poslijetku – mudro «stajanje na stranu naroda»!?

Naizgled «mijenjajuća» pozicija Zapada, prvenstveno Sjedinjenih Država i ključnih zemalja EU, (pa čak i nekih muslimanskih država kao što je Turska), dakle, zemalja koje su u proteklim decenijama itekako bile «zainteresirane» za demokratizaciju Bliskog Istoka i tu istu demokratizaciju čak pokušale implementirati brutalnim vojnim okupacijama, sve više izgleda strateški i sve više izgleda potpuno smišljena i planska. Do te mjere da zatečenost, iznenađenost, zaprepaštenost američkih i evropskih glasnogovornika izgledaju bijedno i i sve više liče na jeftinu glumu i neku teatralnu performansu. Ponovno, u slučaju ovog drugog važnog faktora, katastrofalnije od sadašnjeg stanja arapskog svijeta koji živi pod čvrstom pesnicom diktatora, može još jedino biti da trenutni procesi budu trasirani u smjeru kozmetičkih zamijena režima i instaliranja novih ušminkanijih arapskih glumaca na daskama nekog novog teatra zapadne demokratske performanse na Bliskom Istoku.

Dok se «arapska ulica» kupa u snažnim emocijama, dok je obasjavaju zrake slobode i dok je zanesena u svom snu o prosperitetnoj i demokratskoj budućnosti, upravo onakvoj kakvoj su je vidjeli na Internetu, na Facebook i alJazeeri – dotle u poluosvijetljenim analitičkim i strateškim centrima razvijenog demokratskog svijeta visoki ulozi, rizici i sigurnost bivaju premjeravani i razglabani do krajnjih granica, a sve sa krajnjim ciljem – kako napraviti limunadu a da nije od limuna – kako arapskom svijetu ponuditi demokratiju, da oni doista u nju vjeruju i da je prihvate kao takvu, a da u stvarnosti interes i kormilo vlasti i dalje bude u onim rukama koje će slušati šta kažu «stare demokratije».

Društvena dinamika unutar islamske civilizacije, uzajamno djelovanje između – plemena i države, ruralnih područja i urbanih centara, različitih sekti, odnos lidera i njihovih sljedbenika – unatoč hiljadama univerziteta i centara za arapske, islamske iliti bliskoistočne studije nisu dovoljno proučeni jer Zapad se odveć više bavio teorijama islamskog terorizma i radikalizma nego što je čak i pristajao razgovarati o (uvjetno kazano) islamskim demokratijama, islamskom civilnom društvu, islamskim građanskim institucijama itd… A kamo li da mu je na pamet padalo da u takvo što, a ne u diktatorske režime i institucije, ulaže i takvo što podržava s nekim višim humanističkim namjerama.

Na kraju, stihovi velikog muslimanskog mislioca i reformatora allame Iqbala, sa početka ovog teksta, pisani prije gotovo stotinu godina, kao da su pisani za ovo vrijeme i ove okolnosti jer se stanje pokorenih i koloniziranih muslimanskih naroda, nad kojim je Iqbal svoj žal i brigu u stihu pisao, skoro pa nimalo nije promijenilo.

Muslimanski narodi su još uvijek pokoreni. Više nije kolonijalizam taj koji pokorava. Domaći nacionalizmi stvoreni upravo kao odgovor na njegove opresije su se pretvorili i mutirali, stvorili domaće egzekutore pokoravanja i neslobode kojih se sada, zahvaćeni plamenom slobode, muslimanski narodi žele i hoće riješiti. Pitanje je sada samo koga će i što taj plamen iskaliti… Da li istinsku slobodu Ibrahimove vjere ili neke nove hramove sužanjstva i babilonske kule Nimrodove.