Jedan od fundamentalnih pojmova današnjeg svijeta je menadžment znanja. Iako se radi o jednom od najfrekventnijih pojmova današnjeg svijeta, ni za njega kao ni za mnoštvo drugih značajnih pojmova (ličnost, duša, kultura…) ne postoji univerzalna jednoznačana definicija. Pa ipak, kao što nepostojanje definicije nije ograničilo korištenje navedenih pojmova također nije ograničilo ni korištenje pojma „menadžment znanja“. U najkraćem, menadžment znanja je„proces koji koriste organizacije da bi identificirale, stvorile, prezentirale i distribuirale znanje za ponovno korištenje, osvještavanje i učenje preko organizacije“. S obzirom da je znanje resurs, pravo pitanje je kakvo je stanje znanja u sistemu Islamske zajednice, tačnije evidentiranog znanja koje je objavljivanjem postalo dostupno svim kasnijim istraživačima, ali koje ujedno ukazuje i na ciljeve Zajednice koja promoviše to znanje.
U svemu tome su fundamentalna dva pitanja:
- Koliko je organizacija svjesna znanja svojih članova – odgovor na to pitanje se može dobiti uvidom u broj autora koji se bave pisanom riječju;
- Koliko je svaki pojedinac svjestan svog znanja – odgovor na to pitanje se nalazi u afinitetu svakog autora prema temi koju obrađuje.
Prema autoru Pentti Sydanmaanlakka (2002) proces menadžmenta znanja se sastoji od pet faza i obuhvata: Stvaranje znanja (Creation), Osvajanje znanja (Capture), Čuvanje znanja (Storing), Podjela znanja sa drugim (Sharing) i Primjena znanja (Application). Ovih pet faza su univerzalne za svaku organizaciju i sistem, pa i za Islamsku zajednicu. Najbolji pokazatelj navedenih procesa su svakako radovi objavljeni u službenom glasilu organizacije, te će upravo to i biti predmet ovog rada.
O Glasniku
Prvo službeno glasilo Islamske zajednice na ovim područjima je Glasnik. Prvi broj Glasnika izašao je 1933. godine i od tada je u kontinuitetu izlazio kao mjesečnik sve do 1945. godine. Tada se prisilno obustavlja njegov rad i blokada traje sve do 1950. godine kada se ponovo reaktivira Glasnik. Od tada u kontinuitetu izlazi sve do danas, a izlaio je čak i u vremenima agresije na BiH. Od 1950. do 1962. izlazio je kao trobroj, a od 1963. do danas, uz par izuzetaka, izlazi dvomjesečno. Tokom vremena Glasnik je imao više naslova koji su pratili aktuelna dešavanja u državi i Islamskoj zajednici (Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice), a u svim nazivima je zadržao naziv „Glasnik“. Budući da je službeno glasilo, Glasnik predstavlja jedno od najznačajnijih izdanja Islamske zajednice, te su i njegovi urednici bili osobe koje su pripadale samom vrhu muslimanske intelektualne misli u Islamskoj zajednici (Derviš M. Korkut 1933-1936.; Fehim Spaho (dva broja u 1936.); Alija Nametak 1936-1945; Hamid Kukić 1950-1954, te 1958-1961; Sulejman Kemura 1954-1957; Ešref Berberović 1962-1963, te 1969-1976; Muhamed-Hazim Tulić 1964-1968, Abdurahman Hukić 1976-1989; Fikret Karčić 1990-1992; Mehmedalija Hadžić (1993-2002., te 2005-2012) Senahid Bristrić (2002-2004.); Husein Smajić (2004-2005.); Mustafa Prljača (2013-do danas). Iz same liste urednika vidi se da je veličina i značaj ovog glasila na izuzetno visokom nivou. Poseban značaj Glasnika je u činjenici da je, osim službenog dijela, redovno sadržavao i tekstove za imame, muderrise, muftije i širu čitalačku publiku. Prvi objavljeni članak bila je „Prva riječ“ reisu-l-uleme Maglajlića i od tada do danas broj radova u Glasniku prelazi brojku od 6000 radova (do 1992. godine bibliografski su obrađena 4762 rada, od 1992. do 2011. godine 1160 radova, te od 2012. do danas 154 rada, dakle, ukupno 6076 radova). Autori koji su pisali u Glasniku su najmarkantnija imena, učenjaci i ljudi od pera iz prošlosti i sadašnjosti koji su imali i imaju dodir sa Islamskom zajednicom. Teme koje su obrađivali obuhvataju jako široku paletu (u Bibliografiji Zejnila Fajića do 1992. ih je razvrstano 65, a u Bibliografiji Muhammeda Mrahorovića do 2006., čak 166 ključnih pojmova, što ne čudi jer je korištena druga metodologija) počevši od islamskih, preko historijskih, književnih, kulturoloških, putopisnih, medicinskih, pa čak i zabavnih.
Prikaz zastupljenosti obrađivanih tema u Glasniku
S obzirom na mnoštvo tema i ograničenost prostora u ovom radu ćemo navesti nekoliko egzemplara o tokovima iz analiziranog perioda. Cilj rada je analizom naslova kao fundamentalnog usmjerenja svakog rada, uočiti trendove u obradi i, obzirom da se radi o službenom glasilu Islamske zajednice, tokove kojima se pokušavala kanalisati svijest muslimana na ovim područjima od 1933. godine do danas. U pitanju je jako buran period za Bošnjake u kome su preživjeli dvije agresije i dva genocida (1941-1945, te 1992-1995), te tri teške tranzicije (agrarnu reformu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, nacionalizaciju i oduzimanje privatne imovine u komunističkom periodu, te od 1995. privatizaciju društvene imovine). Posebno je značajno da se sve to dešavalo bez adekvatne pripreme naroda za te velike promjene. Jasno je da se radi o teškim iskušenjima koje su Bošnjaci podnijeli, iako su konstantno bili uskraćivani za snažno vođstvo i homogenu političku strukturu. U suštini Islamska zajednica je najhomogeniji i najsnažniji sistem u historiji Bošnjaka zbog čega je bila i ostala predmetom brojnih interesa. U svim razmatranjima uočenih tokova moramo imati na umu dva fundamentalna faktora:
- Postojanje cenzure koja je strogo nadzirala sve tekstove čuvajući politiku prethodnih režima
- Kompetencije „uleme“ – ljudi od pera, koji su osjetili potrebu i koji su se odvažili da se iz mase Bošnjaka izdvoje pisanim tragom o svom postojanju.
I dok se u slučaju prvog faktora, tj. cenzure, objektivno ništa nije moglo i ne može učiniti (općepoznato je da u sudaru dva sistema pobjeđuje onaj snažniji), za nas je najzanimljiviji drugi, tj. kompetencije uleme, odnosno ljudi od pera, koji su u datom trenutku osjetili potrebu da svoje ideje podijele sa svojim sunarodnjacima, te da svojom pisanom riječju trajno ostave trag u vremenu. Te ideje i ta usmjerenja su najznačajnije smjernice kojima se pokušava usmjeriti svijest naroda ka određenom području. Primjera radi, u edukacijskim znanostima je općepoznato da nastavni plan i program spadaju u najznačajnije dokumente, a da obim i prostor koji se poklanja određenoj temi najbolje ukazuje na važnost i značaj teme. Slično je i sa medijskim prostorom. Količina prostora koji se ustupa nekom pitanju i njegovo ponavljanje snažni su indikatori značaja tog pitanja za sistem koji to promoviše. Do sada nije poznato čemu je dosadašnja muslimanska inteligencija Bošnjaka davala najveći značaj i pažnju, na čemu je insistirala, odnosno, najjednostavnije rečeno, šta se to iz hiljada obrađivanih radova u službenom glasilu Islamske zajednice pokazalo kao najznačajnije za sistem u cjelini.
Sve navedeno zahtijeva čisto analitički pristup, bez donošenja konačnih sudova, jer nema ničeg lakšeg, a pogrešnijeg, od donošenja sudova o prošlim vremenima van kontekstualnog razumijevanja ukupne situacije i ambijenta u kome su nastajali radovi.
Privilegija je pisati u Glasniku
Ako se uzme u obzir činjenica da je Glasnik jedno od glasila Bošnjaka – muslimana sa najdužom tradicijom koja se uspješno održala do danas, onda je jasno da je svaki rad u jednom takvom časopisu raritet. Sa druge strane, činjenica da su u Glasniku svoje radove pisali najveći sinovi Bošnjaka, počevši od prvog predsjednika predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića, zatim sve reisu-l-uleme, brojne muftije, najveći alimi i književnici Bošnjaci: Safet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Mehmed Handžić, Kasim Dobrača, Alija Nametak, Rodoljub Čolaković, Husein Đozo, Fejzulah Hadžibajrić, Ahmed Smajlović, Nijaz Šukrić, Omer Nakičević, Enes Karić, i brojni drugi, što dodatno daje na težini svakom radu koji pretenduje da bude objavljen u Glasniku.
Merhumi – rahmetlije – umrli muslimani
Analiza je pokazalo da je od 1933. do danas ubjedljivo najveći broj radova u Glasniku posvećen merhumima, tj. umrlim muslimanima! Merhumima je do 1992. godine u Glasniku posvećeno 607 radova, a od 1993. do danas 29 radova. Iako je broj radova o merhumima nakon 1992. godine rapidno opao, činjenica je da se u svakom godištu mogu naći radovi o merhumima, s tim da je sada taj prostor rezervisan za neprikosnovene autoritete u islamskim naukama. U tekstovima o merhumima jasno se uočava da se najčešće govori o efendijama, hafizima ili znamenitim alimima kojih se sjećaju njihove kolege ili učenici. U nešto manjoj mjeri u pitanju je predstavljanje merhuma koji su učinili neki hajrat, uvakufili pokretnu ili nepokretnu imovinu ili na neki drugi način pomogli rad Islamske zajednice. Ako se na tom osnovu ovom broju priduži i 157 radova o dobrotvorima (do 1992.), onda je ova tema ubjedljivo najzastupljenija. Zanimljivo je da se jedan broj autora u Glasniku pojavljuje samo sa predstavljanjem jednog ili više merhuma, a o nekim merhumima je i više puta pisano, kao npr. o Ali-Fehmi ef. Džabiću i dr. Među merhumima su predstavljani čak i strani vladari poput rada Merhum Muhamed V. kralj Maroka. XII (XXIV)/1961; br. 7—9 str. 243—245. Iako se u predstavljanju merhuma uglavnom ukazuje na neki dragocjeni aspekt njegovog života koji može poslužiti kao primjer svima, očigledno je da smo kao narod naučeni da primjer i uzor tražimo u ljudima koji više nisu među živima. Nasuprot tome, u savremenom svijetu mladim generacijama se kao uzori nude, čak nameću, osobe (sportisti, glumci, umjetnici, nešto rjeđe načnici), koji su tu, koji su živi i aktivni, i čije fotografije, video zapisi, pa čak i kontakti na društvenim mrežama, su im lahko dostupni. Očigledno je pred Islamskom zajednicom veliki izazov kako da aktuelnim generacijama ponudi uzore koji su živi i dostojni toga da budu uzori.
Džamije, mesdžidi, munare
Džamije, mesdžidi i munare su ponos svakog vjernika, pa čak i onih koji nisu redovni u njima. To su simboli postojanja Bošnjaka na određenim prostorima. Radovi o džamijama, mesdžidima i munarama se uglavnom pojavljuju u dvije kategorije, kao izgradnja i otvaranje novih i opravka starih i do 1992. godine je 319 takvih radova, te od 1993. do danas 22 rada. Uglavnom se radi o predstavljanju džamija. Jako su rijetki radovi koji šire vidike, poput rada Age Prljače iz 2013.: „Toponimsko označavanje džamija na vojnim kartama – orijentacija, historija i evidencija“, LXXV, 5-6. Iako je džamijama posvećen 341 rad, svega su 4 rada u kojima je ukazano na novosagrađene ili obnovljene i opremljene mektebske prostorije koje su, u pravilu, sastavni dio svake džamije i u kojima bi se trebale odgajati generacije budućih džamatlija. Radovi u Glasniku su posebno dragocjeni i pravi su svjedok vremena i tokova. Tako Bajrić Mumin 1967. piše rad: Prva džamija u Bosni i Hercegovini sa munarom od dvije šerefe. ХХХ/1967; br. 5—6, str. 267—269., da bi već naredne godine pisao: Još jedna munara sa dvije šerefe u Cazinskoj Krajini. XXXI/1968; br. 1—3, str. 68—69. Danas već imamo džamije sa pet šerefa, ali u Glasniku nemamo svjedočanstvo i tekstove o njima, mada su svjevrstan vjerski, pa i kulturološki fenomen.
Mevludi
Slijedeća tema koja ubjedljivo dominira u tekstovima Glasnika su predstavljanja mevluda. Do 1992. godine u Glasniku su posvećena 303 rada o mevludima, a od 1993. do danas su tome posvećena tri rada. U pravilu se radi o deskriptivnom opisu održane mevludske svečanosti u određenom džematu. Povremeno se spominju i posebni povodi (kao npr. povodom postavljanja temelja, otvaranja džamije, završetka mektebske pouke i sl.), a mogu se naći i radovi tipa: Primjer za ugledanje. ХХХII/1969; br. 5—6, str. 276. Omer Hadžić proslavio diplomski ispit na Medicinskom fakultetu sa učenjem Mevluda; dalje Trnčić Abdurahman 1971 piše rad: Lijep primjer. (Mevlud u kući Fazlagić Rasima kod Čajniča pred ispraćaj sina u JNA), XXXIV/1971; br. 3—4, str. 203. Samo jedan rad afirmativno pokušava vezati Mevlud i mlade generacije (Bajramović Ibrahim: Mevlud najmlađih u Ulcinju, ХХХШ/1970; br. 9—10, str.516—517.) itd. Rijetki su radovi poput rada Varupa Midhata: Mevlud — kakav želimo. XXXVII/1974; br. 3-4, str. 173.; ili rada Rh.: Veličanstvena proslava Mevludi-šerifa u Lukavcu. XXXVII/1974; br. 7—8, str. 352—354.; u kojima se ukazuje na zadovoljenje želje vjernika ili očigledno uspješnu proslavu mevluda. U svega nekoliko radova autori predstavljaju tekstove Mevludskih spjevova kao što je rad Kadribegović Aziza: Jedno nesvakidašnje izdanje mevluda, ХХХ1Х/1976; br. 3, str. 259—262. Prikaz „Mevluda“ od Brusali Sulejman Čelebije, vlastito izdanje Fehima Nametka. Tek radovi iz nove koncepcije Glasnika prevaizlaze deskriptivni pristup u predstavljanju Mevluda i prelaze na analitičko-propitivački pritup značaju tog pitanja u kulturi Bošnjaka, kao što su radovi Fazlović Vahida: Mevlud i naša svijest o potomstvu. LXVI/2004., 5-6, 424-428., te Dr. Elvira Duranovića • Tradicija mevluda u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini xx stoljeća, iz 2015.
Cijeli tekst u printanom izdanju lista Preporod od 15. marta