Vrijeme je…

Nova je kalendarska godina. Januar drugi. Odlomih poslije sabaha krišku vremena da prelistam svoje dnevnike, zapise, pisma i prepiske. Novogodišnja navika i potreba. Skoro četrdeset godina moje pismenosti.

U nekim sveskama tinta je već toliko izblijedila da teško sričem slova koja sam nekad pisao. Ima tu štošta. Onaj period do rata ispunjen je pričama, pjesmicama, prepiskama pisama koja sam slao gotovo zaboravljenim licima. Osobama kojima sam nekad darovao mnogo misli i riječi, samim tim i mnogo sebe. Tu su i medresanski zapisi, sarajevska, ramazanska, srednjoškolska i druga pamćenja… Onda slijede ratni zapisi.

Čudi me sada, kako sam šturo pisao o ratnim dešavanjima. U jednoj od tih svesaka piše da je na današnji dan u naš grad doletjelo deset granata. I to je sve. Nakon tih deset granata pišem da sam čitao Hajjama:

Ne boj se što vrijeme sprema preko noći

ne boj se šta stigne jer će najzad proći

uživaj to vrijeme što se sada nudi

ne misli o prošlom, pusti šta će doći…

Naravno da se ne sjećam razloga zbog kojeg sam zapisao ove stihove. Nisam zapisao razlog. Vjerovatno neko kajanje, neki strah kojeg sam pokušao otjerati snagom jezika jačeg od sebe.

Nabasah i na jedno poratno razmišljanje o pismenosti. Iz onog vakta, kad smo znali da smo ostali živi, i kada smo čekali svakog dana da konačno stigne ta sreća koju smo mislili da smo zaslužili u ratu. Pisao sam o pismenosti i sviđa mi se i danas ono što sam tada napisao. A napisao sam da nije nepismen onaj ko ne zna pisati, ko ne zna govoriti strane jezike… Napisao sam tada da je nepismen onaj ko nije naučio voljeti.

I danas ću se potpisati pod iste riječi.

Zaista. O kakvoj pismenosti govorimo kod onih čija su srca prazna, oči mrtve, pogledi zatrti… Takve sam kroz život zombijima zvao. Svako malo u mojim dnevnicima nađe se rečenica: Danas sam upoznao još jednog zombija. Cijela četa ljuti koji misle samo o onom: “use, nase i podase”.

Neke zapise samo preletim očima, nije se lahko sa 50 godina suočiti sa samim sobom i svojim razmišljanjima iz vakta kada sam imao 19, 20, 21…

Ovo dođe kao svojevrsni povratak u prošlost. Čitaš od srca otkinute, najljepše riječi, koje upućuješ osobi za koju znaš da će te već idući dan jako uvrijediti… ali te noći to nisi znao, pisao si, volio si i zaljubljen dočekao jutro.

Šta bi bilo kada bih ja danas znao svoje sutra? Bi li uopšte pisao, bi li volio, bi li bio sretan???

Lijepo je što tada nisam znao ovo što sada znam, i lijepo je što sada ne znam ono što ću za godinu znati, bilo lijepo ili tužno, dobro je što se ne zna.

Život me ponekad podsjeća na izvraćenu nogavicu od pantalona.

Probao sam brojat lica koja spominjem u svojim dnevnicima, a o kojima danas ne znam ništa. Zanimljivo je da za neku osobu tako čvrsto napišeš da ne možeš živjeti bez nje, a deset godina kasnije ne znaš ni je li živa, a još zanimljivije da osim te čiste žeđi za informacijom nemaš nikakav osjećaj, živa ili mrtva, svejedno ti, njena se sijalica u tebi ugasila.

Svaka zabilješka, svaki datum je bašluk nad jednim dijelom mog života. Čitao sam negdje o običaju ljudi koji su ostavljali oporuku šta će im pisati na bašlucima kada umru.

Naišao tako neki putnik kroz to mjesto i pitao žive kako to da u mezarju imaju samo djecu. Oni mu vele: “Ne to su naši očevi i majke!”

“Kako majke, kako očevi?” pita ovaj , “a na nišanima piše da su živjeli 4-5 godina.”

“Toliko su pred smrt sami rekli da su živjeli, pa smo toliko i napisali.”, odgovoriše mu.

Za nekoliko sati prelistah sve svoje zapise i sve svoje godine. Liznem kažiprst, prevrnem list, a u stvari, prevrćem godinu-dvije svog života. Vrijeme nemarna čovjeka je kao list na vjetru, vjetra puhne, list odleti.
A šta je vrijeme?

Kad bismo na ulici zaustavili grčkog filozofa Heraklita da ga upitamo za tačno vrijeme on bi nam odgovorio: “Mirovanje je iluzija, sve se kreće. Čovjek ne može dva puta u istu rijeku da zagazi jer se voda stalno mijenja.” Uprošteno, to bi značilo zagrli, poljubi sad svoje dijete, jer naredne sekunde ono nije više isto dijete, ono je starije. Sad pomiriši cvijet jer možda naredne sekunde ga vjetar otpuše. Na to bi Stephen Hawking dodao: “Vrijeme je jedna mala priča”, a Albert Einstein bi se trljao po čelu govoreći: “Ako bismo razgovarali sa lijepom djevojkom dva sata, nama bi se to učinilo kao da su dvije minute, a opet ako bismo dvije minute sjedili na vreloj pećnici, nama bi se učinilo kao da su dva sata. To je relativitet.”

Svako od nas drugačije doživljava i osjeća vrijeme. Kad nam je dobro u životu, vrijeme jako brzo prolazi, a kad nam je loše, vremenu nikad kraja. S obzirom na to da se danas ljudi svakodnevno žale da im vrijeme jako brzo prolazi možemo zaključiti da žive jako dobrim životima, jer bol i patnja čine da vrijeme sporije prolazi.

Američki državnik Benjamin Franklin bi rekao “Time is money!”, a stanovnik afričke države Burundi bi pogledao šta mu krave rade, jer u Burundiju vlada “Vrijeme Krave”. Tamo je jutro onda, kada krave idu na livadu da pasu, a podne je kada piju vodu na obližnjoj rijeci. Dok jednom Grku udaljenost od njegove kuće do gradske biblioteke je onolika koliko mu treba da ispuši jednu cigaru. Sa ovim mjerenjima vremena ne bi se složio jedan njemački fizičar jer njemu 9.192.631.770 okretaja svjetlosti jedne određene frekvencije odgovara jednom atomu sekunde. Možemo čak pomisliti da je ova brojka nečiji broj telefona jer živimo njihovo doba. Koliko poruka mogu poslati u minuti? Živimo na planeti gdje se vrijeme tako različito mjeri. Nekome je novac, nekome su krave, nekome cigarete, a opet nekom biznismenu je vrijeme čisti luksuz, neprocjenjiva vrijednost, kad jednom ode više se ne vraća.

Meni je danas drago što sam nekad gubio minute na ove svoje zapise. Tada sam gubio minute, danas vidim da sam spašavao dane, možda čak i godine. No, nije to vrijeme spašeno zbog kratkog zapisa o njemu – ne, spašeno je zbog onih djela koja sam činio. Vrijeme je kao odijelo na našem životu, po tom koliko su nam rukavi okračali vidimo koliko smo dugo živjeli, a život, život je kao kolač, kao bajramska baklava – od kvaliteta i količine oraha, sadržaja agde, topline pekare, zavisit će i kvalitet života. Naravno, svako od nas je u stalnom raskoraku je li svoj kuhar ili samo svoj vlastiti kolač. Ili mijesimo ili nas mijese, ili pečemo ili nas peku?

Onako je, mislim, kako sami odaberemo.

Slova sudbine s razlogom su skrivena. Prošlost može da se čita, a dani pred nama su bijeli listovi papira koji tek treba da se ispišu. I svi mi u svakom našem danas umačemo pero u tintu životnog htijenja, mogućnosti i pregnuća, ostavljajuć svjedočanstvo o tom kako smo živjeli vrijeme koje nam je dato.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.

(Preporod.info)