Za bića razumom obdarena

Svijet već odavno nije onakav kakvim ga pamtimo.

Ja čak ni ne pamtim dugo. Od ’93, ’94, pa naovamo…Kratak je to vremenski period, ali sasvim dovoljan da mogu vidjeti koliko se svijet promijenio.

Prebrze su te promjene, toliko brze da ih često ne možemo ni upratiti. Nismo čestito ni “svarili” posljednju, a već je na scenu stupila nova. Nisu to promjene samo u informacijsko-tehničkom segmentu, mada su one najizraženije; nego i u politici, kulturi, nauci…Promjene u informacijsko-tehničkom segmentu zapravo prodiru i u sve ostale segmente života i društva. Umjetna inteligencija mijenja naše dosadašnje razumijevanje i poimanje poslova i različitih procesa.

Nedavno sam, u kontekstu tih brzih promjena u umjetnoj inteligenciji, pročitao za seriju “Black mirror” (istražuje moderno društvo u pogledu neočekivanih posljedica novih tehnologija. Epizode su uglavnom postavljene u alternativnoj sadašnjosti ili bliskoj budućnosti) kako se ono što se snimalo u seriji kao ideja već ostvarilo u realnom svijetu i prije nego je serija ugledala svjetlo dana.

Čovjek ne može da se ne zapita: gdje sam tu ja, gdje je čovjek, šta će ostati od čovjeka, hoće li ostati išta, šta će biti odlike čovjeka? Ne za dvadeset ili pedeset godina, nego za pet, deset godina? Gdje naći utočište? Kako se spasiti (za one koji spas žele)?

A onda sam sasvim slučajno dobio odgovor…

Razgovarajući nedavno s Ajetom Arifijem, predsjednikom Zajednice izdavača u BiH, u programu Radija BIR, a povodom 6. KUN-a, on mi reče kako mu je rahmetli Dževad Karahasan jedne prilike kazao: “Knjiga je najvažnija forma. Nema nijedna forma važnija od te. Da ima, onda bismo uputu od Boga dobili kroz neku drugu formu, a ne formu knjige.”

Da, Gospodar nam se obraća riječima, govorom… Ali su te riječi i govor u Knjizi. Knjiga je možda i najstarija forma koja postoji danas. I vjerovatno će postojati do Sudnjega dana. A možda i tada, jer svako će od nas primiti “knjigu” svojih dobrih i loših djela.

Marie-Henri Beyle Stendhal, francuski romansijer i pripovjedač, znao je reći kako je dobra knjiga događaj u njegovom životu. Mišljenje našeg velikog Nedžada Ibrišimovića nije se puno razlikovalo od Stendhalovog. Naglašavao je kako je veliki problem što se knjiga dosta zapostavlja, da je važnije čitanje nego pisanje.

– Sve su knjige već napisane, samo ih niko ne čita – govorio bi u nekim momentima Nedžad.

Dr. Mustafa Mahmud, u svojoj knjizi “Čitanje budućnosti”, navodi izjavu jednog orijentaliste: “Ako želite uništiti jedan narod i njegovu kulturu i tradiciju, postoje tri načina: uništavanje porodice, uništavanje obrazovanja i rušenje autoriteta i uzora.”

Pokušali su mnogi uništiti knjige. Gorjela je Granada i njene knjige. Gorjelo je Sarajevo i njegove knjige. Vijećnicu je srbo-četnički agresor gađao posebnim granatama, kako bi bilo nemoguće ugasiti požar, te tako uništiti svaki trag postojanja Bosne i Bošnjaka. Gađan je Zemaljki muzej. Gađan je i Orijentalni institut, spaljeno hiljade spisa i dokumenata. Gađana je i Gazi Husrev-begova biblioteka. A ljudi su žrtvovali svoje živote da bi spasili knjige.

Jer, knjiga je život, spas i utočište.

Knjiga! To je odgovor na pitanje s početka teksta. Knjiga je opstala i opstat će, bez obzira na brzinu promjena i razvoj umjetne inteligencije.

Budućnost je u knjizi. Odlika čovjeka jeste i bit će čitanje. Čitanje je odlika bića razumom obdarenog.

Vežimo se za Knjigu.

(Preporod.info)