Irački i sirijski džihadistički borci otkrivaju apokaliptične motivacije militantnog pokreta koji je kidnapovao sirijsku revoluciju i transformirao Bliski istok
Više od jednog stoljeća Dabiq je bio jedno od napuštenih mjesta u sjevernoj Siriji, jedna tačkica u moru poljoprivredne nizije između turske granice i iračke pustinje koja nije imala izgleda da određuje sudbine tamošnjih naroda. Oštećen znak na ulazu u Dabiq obavještavao je da u njemu živi oko 4000 ljudi koji su se tokom 2013., ispostavit će se, u najvećem broju iselili zbog nezaposlenosti i pobune. Tokom prve tri godine sirijskog građanskog rata, samo bi prolazak neobičnih vozila izmamio izlazak dokone dječice koja bi trčeći ganjali mačke i kokoši ulicama inače pustog grada. Teško da se išta drugo dešavalo u gradu.
Preostalo ljudstvo Dabiqa radilo je na drugim neobičnim graditeljskim poduhvatima; na poluzavršenoj džamiji, na jednoj skromnoj kući jednog mještanina koji se vratio nakon desetogodišnjeg rada u Libanu ili onom oko postavljanja ograde oko turbeta Sulejman ibn Abdulmelika koje je bilo jedina atrakcija grada. Umejevićki halifa pokopan je ispod jedne humke 717. godine, koja se tokom vremena pretvorila u svojevrsno omanje brdašce. Imao se utisak da se svugdje naokolo dešava rat.
Ovakvo je stanje bilo sve dok džihadisti Islamske države (ISIL) nisu došli u grad početkom 2014. godine. Njihovog dolaska pribojavali su se stariji ljudi Dabiqa od samog početka rata, čiju neminovnost su opet i doseljenici već ranije naslutili. Rat se i jednima i drugima – i liderima nove moćne militantne skupine i strancima koji su uz njih pristali, činio da je ušao u jednu novu fazu koja je trebala transformirati borbu za premoć u Siriji u nešto grandioznije i važnije. I za jedne i za druge konflikt koji je rasturao državu po šavovima, nije se činio kao borba između surove državne vlasti i buntovnih najnižih slojeva stanovništva – kao što je željela predstaviti opozicija. Džihadisti su se zapravo vidjeli u poziciji vođa jednog drugog rata, koji je prema mišljenju mnogih u njihovim redovima već odavno bio poslanički predskazan kao neizbježan u formativnim danima islamske povijesti.
Dabik – mjesto apokalipse?
Jedna od najranijih predaja poslanika Muhammeda spominje ime Dabiqa kao mjesto odlučnog sukoba između kršćana i muslimana – sukoba koji bi prema istoj predaji trebao biti uvodnica apokalipse. Prema jednoj drugoj predaji navedena konfrontacija kršćana i muslimana trebala bi uslijediti nakon navodnog primirja tokom koga će muslimani – čijem opisu odgovaraju isključivo puritanski suniti – voditi bitku s neodređenim neprijateljem, za koga se u sjevernim dijelovima Sirije opet misli da se radi o ‘Perzijancima’:
“Neće nastupiti Sudnji dan dok kršćani (Rūm, op.pr.) ne dođu u Dabiq, a prema njima će krenuti vojska iz Medine, koju će sačinjavati najbolji ljudi na Zemlji u to vrijeme. Kada se poredaju u redove, reći će kršćani: ‘Pustite nas da se borimo protiv onih koji su zarobili naše vojnike!’ Reći će muslimani: ‘Ne, tako nam Allaha, nećemo dozvoliti da napadnete našu braću!’ Doći će do borbe. Jedna trećina vojske će pobjeći i njima Allah nikada neće oprostiti. Druga trećina će pasti kao najbolji šehidi, a treća trećina će pobijediti i oslobodit će Konstantinopolis”. (Bilježi Muslim, hadis br. 6924., naveden u cjelosti, op.pr.)
Danas, nekih 1500 godina kasnije, svjedočimo talasima boraca koji dolazeći u ove krajeve, imaju na umu spomenute predaje i koji na nastanak Islamske države gledaju kao na presudnu prekretnicu u vjekovnom sukobu civilizacija. U njihovim glavama one ‘Perzijance’ danas ne predstavlja samo Iran, nego i alevitski režim koji vlada Sirijom i šiitskim milicijama, koje su došle u ove krajeve pripomoći u odbrani.
Džihadisti su počeli pristizati u ljeto 2012., nekih godinu dana od početka sirijskog rata, koji je u to vrijeme išao na ruku tada već simptomatičnoj opoziciji odlučno opredijeljenoj u nakani zbacivanja Bašara al-Assada s vlasti. Tokom narednih šest mjeseci, strani ratnici počeli su pristizati iz svih dijelova svijeta ističući snažno i odlučno svoja prava prema i u odnosu na opozicione skupine, koje u njihovim očima nisu uspjele zadržati svoje rano preimućstvo u borbama i koje isto tako nisu uspjele ponuditi dovoljno ubjedljiv plan za izgradnju postratnog društva ratom urušene Sirije.
Jedan mi je mještanin Dabiqa pričao o danu kada je prema njemu rat u sjevernoj Siriji u nepovrat prevagnuo u korist džihadista. – “Došli su jednog dana izjutra u kolonama kamiona. Ništa nisu govorili. Jednostavno su se smjestili u džamiji”, ustvrdio je mještanin maja 2014. godine. – “Sada svako zna gdje je Dabiq. Mi smo razlog uništavanja cijelog ovog regiona”.
– “Naravno da znamo za predskazanje”, rekao mi je jedan drugi mještanin, sjedeći na betonskom podu svoje kuće 2013. – “No, mi se nadamo da se radi ipak samo o jednoj legendi. Jednog dana će nas, ako Bog da, ostaviti na miru”. Njegovo nadanje se pokazalo nerealnim. U samo tri mjeseca, ISIL je izgradio komandnu postaju među betonskim nizovima kuća šaljući za to vrijeme na stotine svojih boraca i njihovih porodica s ciljem njihova naseljavanja na tom području.
Dabiq koji je u suštini bio nepristupačan novinarima od vremena razgovora s ondašnjim njegovim mještanima, danas je jedno o tri glavna mjesta-žarišta ISIL-ovog vojevanja u ovom području. Ostala dva mjesta su ISIL-ov strateški centar Raqqa u istočnoj Siriji i Mosul u Iraku, koji predstavlja njegov najveći ratni plijen. Međutim, Dabiq je mjesto koje ISIL-u daje podlogu za njegovo razmetanje vlastitom teologijom.
U ISIL-ovim očima, pozivanje na islamsko učenje daje njegovom divljanju neosporiv mandat i moćno sredstvo u njegovim planovima nametanja novog svjetskog poretka. Čak se čini da sve ide po planu. Procijenjenoj brojci od 20.000 stranih boraca koji su se pridružili tzv. “Islamskom hilafetu” – ozvaničenom u junu prošle godine od strane ISIL-ovog lidera Ebu Bekra el-Bagdadija, simbolizam Dabiqa se nadaje kao najizazovniji razlog u odzivu stranih boraca ovoj organizaciji. ISIL je čak i svoj onlajn časopis nazvao po Dabiqu.
Mnogi među novim stanovnicima Dabiqa zauzeli su istaknute pozicije u jedinicama lokalnih muslimana, muslimana sa Zapada i zajedno su zaslužni za transformaciju ISIL-a u vrlo snažnu i zastrašujuću ideološku snagu koju danas ova organizacija utjelovljuje. – “Uselili su se naše kuće” – tvrdi jedan od pripadnika Islamskog fronta, konzervativnog pokreta oružane sirijske opozicije koji se suprotstavio ISIL-u. Poput svih ostalih mještana Dabiqa i on sam strahuje od ISIL-a, te samo daje izjave pod uslovom anonimnosti. –”Prijetili su mome ocu, oteli moju kuću, otuđili našu stoku i kidnapovali naš rat”, tvrdi ovaj mještanin. – “Naš rat protiv ISIL-a je po obimu ravan našoj borbi protiv snaga režima”.
Negdje sredinom 2015. godine je i Dabiq postao dio ISIL-ove ikonografije s crnim zastavama koje su se vijorile nad svim njegovim džamijama i javnim ustanovama. Čak su i mnogi domovi obojeni u već prepoznatljivo ISIL-ovo crnilo i simbolični bijeli islamski kredo koji organizacija koristi u svojoj propagandi regrutiranja. Kolone boraca dolaze i odlaze iz grada, dok se populacija više nego udvostručila od kako je ISIL preuzeo kontrolu nad gradom. Skoro sva starosjedilačka populacija se iselila prepuštajući na taj način svoja imanja i farme za uzgoj povrća pljačkašima u galabijama koji sada u novonastalim okolnostima mogu ponosno odolijevati iskušenjima modernog načina življenja. Mnogi među njima se mogu vidjeti kako nose municiju oko prsa, ali većina nosi oružje. Ono turbe Sulejman ibn Abdu-l-Melika već je u ruševinama kao i sva ona greblja koja su u očima organizacije prelazila mjerila jednostavnosti. Osim komunalnih kamiona, generatora i modernog naoružanja, sve u gradu je poprimalo izgled ekonomičnosti života 7. vijeka.
***
Ovo je priča o tome zašto su se ljudi iz različitih dijelova svijeta odlučili boriti u jednom brutalnom i apokaliptičnom ratu, o motivizaciji koja ih je ponukala da dođu na ratišta Iraka i Sirije, odnosno o razlozima koji su ih opredijelili da ostanu tamo dok se Evropa i Zapad grčevito bore da zaustave odlazak svojih građana na tamošnja ratišta, a sada se bore u obrnutom smjeru kako bi zaustavili dotok miliona izbjeglica na evropsko tlo.
Radi se o svjedočanstvima pet ljudi s kojima sam razgovarao u različitim prilikama u protekle četiri godine u Siriji i Iraku. Njihove motivacije su dosta slične, ali i različite, ponekada i kontradiktorne. Svi oni u određenoj mjeri crpe svoju inspiraciju iz Poslanikovih predaja o epohalnoj konfrontaciji u Dabiqu i sebe vide u ulozi ljudi potaknutih božanskom misijom. Međutim, pojedinačno svaki od njih daje vlastite detalje i razloge pridruživanja pokretu koji ubrzano vodi kolapsu jednog poretka koji je nekoliko vijekova držao ovaj region zajedno i koji predstavlja izravan izazov svim formama vlasti, počevši od autokratskih vlada preko monarhije do poludemokratskih formi vlasti na Bliskom istoku.
Odlučivši otići i boriti se na strani tzv. hilafeta, svi imaju sliku o sebi kao najreprezentativnijim primjerima u vjeri. Svi vjeruju da idu povratiti izgubljenu slavu islama, istovremeno se osjećajući privilegovanima što pripadaju generaciji onih koji su božanskom providnošću počašćeni da isprave pogreške iz prošlosti. Navedene poglede dijele i mnogi drugi koje sam sreo među kojima su i dvojica višerangiranih ISIL-ovih boraca zarobljenih od strane iračkih vojnih snaga suočenih sa smrtnim presudama. Radi se o jednome borcu porijeklom iz Tunisa koji je duboko uvjeren da je njegova zadaća čvrsto se pridržavati naredbi pretpostavljenih koja graniči sa slijepom poslušnošću. Drugi je bivši član jedne od glavnih pobunjeničkih milicija koji se pridružio redovima ISIL-a onog trena kada je mislio da borba ide u korist ISIL-a.
Ali, svi oni imaju i mnoštvo drugih razloga za ulazak u redove ove organizacije koji opet imaju vrlo malo veze s njihovim razumijevanjem svetih tekstova islama ili smisla svetoga rata. Neki sebe vide žrtvama nasilja a drugi sinovima rasturenih porodica. Jedan ima sliku o sebi kao borcu koji se bori zarad kulturno-civilizacijskih razloga za razliku od svetog ratnika tvrdeći da njegovo opredjeljenje za oružani džihad ima karakteristiku jedne u suštni praktične odgovornosti neophodne za reuspostavljanje hilafeta i eshatološko ispunjenje Poslanikovih predaja.
Samo je nekolicina onih koji nisu pokazivali posebnu čežnju naspram kolektivnog sjećanja na slavu iz prvih vijekova islama usljed današnjih patnji zbog sramnog gubitka vlasti u režiji Zapada posljednjih nekoliko godina. Od kraja 2014. godine svi oni su se borili pod zastavom najradikalnije i najopasnije džihadističke skupine posljednjih trideset godina. Dabiq danas predstavlja njihovo polazište u njihovoj borbi.
***
U februaru 2013. bio sam nekoliko milja od granice Turske, stajavši na putu ispred vladinog ureda kojeg su pobunjenici netom zauzeli i pretvorili u bazu istovremeno posmatrajući ostatke uništenog tenka sirijske vojske nekoliko dana ranije. Pobunjenici koji su zauzeli zgradu upozorili su me da je zgrada prekoputa okupirana strancima koji su tih dana prelazili granicu s namjerom da se bore u Siriji. U to vrijeme ISIL još nije bio formiran, ali ljudi koji su se vrzmali unutra po prozorima i stepeništima će se priključiti grupi kada organizacija bude podigla svoje crne zastave nekoliko mjeseci kasnije.
Početkom 2013. godine strani borci će iz svih dijelova svijeta pohrliti u brežuljkasti predjel Džebel al-Akred na sjeverozapadu Sirije, nekih dvjestotinjak milja zapadno od Dabiqa. Isti ti ljudi su zauzeli domove mnogih alevitskih porodica koji su se silom prilika iselili pred njihovom najezdom. Džihadisti su se priključili elementima Slobodne sirijske vojske, koja je nekoliko sedmica ranije potisnula Sirijsku vojsku prema jugu prema režimskom uporištu Latakiji. U trenucima kada sam razgledao uništeni tenk, jedan od ovih stranih boraca se prošetao niz omanji brežuljak prijetećim korakom prema mjestu na kojem sam stajao, s kalašnjikovom privezanom o remen na grudima. Zatražio je od mene dokumente koje je odbio vratiti. Iskoristio sam priliku da ga upitam šta je bio razlog napuštanja prijašnjeg života i putovanja u Siriju.
– “Omer ili Ali – je li to tvoje pitanje?”, uslijedio je njegov zagonetan odgovor. ‘Omer’ je tradicionalno sunnitsko ime, dok je ‘Ali’ šiitsko. Borac koji se predstavio imenom Ebu Muhammed je tako odmah objelodanio sektašku motivaciju svoga dolaska u Siriju. Uskoro sam saznao da su on i drugi džihadisti okupiravši obližnje nekadašnje alevitske domove izbrisali sve znakove ikonografije sa zidova unutar kuća istovremeno ih prekrivajući grafitima s napisima koji su isticali superiornost sunnitskog islama.
Tridesetogodišnji libanski državljanin Ebu Muhammed imao je četiri žene, desetero djece i školovao se u Americi. Tada je već namjeravao da me zadrži zbog sumnje da sam špijun. – “U ovom trenutku postoje razlozi zbog kojih se borimo”, govorio je perfektnim engleskim. – “Sve se ovo sudbinski moralo dogoditi”.
Nakon nelagode na putu kada su nam se pridružili i drugi naoružani članovi pobunjeničke skupine koja me je prihvatila, Ebu Muhammed je pomislio da bi privođenje mene bio možda nepromišljen potez. Stoga me je pozvao na čaj, te smo se smjestili u plastične stolice ispred kuće koju je njegova skupina pretvorila u bazu. Razgovarali smo o njegovom uvjerenju da svi oni – koji su živjeli na Zapadu, zarađivali plaće, plaćali poreze i koji su učestvovali u životu zajednice koja je prema njegovom mišljenju bila neislamska – bili u istoj onoj zabludi u kojoj su oni koji su napustili vjeru u Boga. Prema njemu, nije bilo mjesta kompromisu po pitanju svega onoga što čini čovjeka dostojnim blagodati budućeg života ili vječnog prokletstva.
– “Ovo će biti rat protiv veoma snažnog neprijatelja i muslimani će odnijeti pobjedu. Ti si ovdje u okviru humanitarne misije, te stoga možeš slobodno ići, ali nemoj se dugo zadržavati”. I nisam, ali sam u narednih 18 mjeseci tokom pet proputovanja sjeverom Sirije svjedočio neumoljivom džihadističkom jačanju u provincijama Idlib i Halep. Stalno su i iznova zauzimali velike površine teritorija, posebno u ruralnim dijelovima istovremeno namećući svoju volju sve većom žestinom i nemilosrdnošću, prkoseći borbenom kodeksu drugih pobunjeničkih skupina koji su svoje cijevi držali uperene prema Assadovoj vojsci i priželjkivali novu nacionalnu državu od onoga što preostane od Sirije. Džihadisti jesu u Assadu vidjeli dio problema, ali su imali veći izazov – pokoravanje pobunjenika. Šta god da su bili u stanju napraviti u pogledu sudbine Sirije, u stvarnosti su transformirali borbu protiv jednog oblika tiranije u nihilistički haos.
Do vremena kada je jedan drugi mladi džihadista, Ebu Issa, oslobođen iz centralnog zatvora u Halepu 2011., trojanski akt u režiji ISIL-a već se dešavao, potpomognut propusnim turskim granicama, divljaštvom sirijskog režima, neuspjelim pokušajima organiziranja opozicije u jednu kohezivnu snagu, te oslobađanjem militantnih zatvorenika kakav je bio sam Ebu Issa. Sirijac s ranijim vezama sa ISIL-ovom prvom inkarnacijom al-Kaidom u Iraku, Ebu Issa je bio oslobođen zajedno s desetinama drugih u okviru amnestije koju je Assad dao islamističkim pritvorenicima, a koja je bila namijenjena kao svojevrsni vid pomirenja s ljudima koji su se dugo vremena borili protiv režima.
Mnogi od optuženih al-Kaidinih ljudi boravili su u zloglasnim sirijskim zatvorima godinama prije pobune protiv Assada. – “Boravili smo u najgorima sirijskim tamnicama”, govorio je Ebu Issa, koji je i sam bio član mnogih raznih ISIL-ovih prethodnika i koji se borio protiv američke vojske 2004. i 2005. prije nego je pobjegao u Bagdad 2006. – “Ukoliko biste bili optuženi za naše navodne zločine, poslali bi vas u političko-sigurnosni zatvor u Saydnayu u Damasku ili Obavještajni centar zračnih snaga u Halepu. Niste čak u stanju razgovarati sa stražom. Bila je to samo brutalnost i neviđeni strah”.
Nekoliko mjeseci prije puštanja na slobodu, Ebu Issa i jedna velika skupina drugih džihadista premješteni su iz dotadašnjih pritvorskih tamnica u glavni zatvor u Halep gdje su uživali nešto ugodniji tretman. – “Bilo je kao u hotelu. Nismo mogli vjerovati svojim očima. Bilo je cigara, deka, svega što želite. Čak biste mogli dobiti i djevojke”, tvrdi Ebu Issa. Uskoro su zatvorenici bili zbunjeni jednom drugom neobičnošću – dolaskom studenata koji su bili pohapšeni zato što su započeli sa protestima protiv Assadovog režima.
– “Bila su to djeca s natpisima i sloganima koji su bili poslani u zatvor u kojem su boravili džihadisti. Jedan od njih bio je komunista i govorio je svima o svojim uvjerenjima. Tu je također bio i jedan član al-Kaide koji je inače bio prilično uljudan, ali bi vrlo brzo pobijesnio u razgovoru s ovim. Govorio je ako ga naredni put sretne da će ga ubiti”. Ebu Issa i drugi islamistički zatvorenici, htjeli su vjerovati da su premješteni u zatvor u Halep iz nekog razloga koji se prema njima sastojao u namjeri da se studentima usade jači ideološki nazori, koji su netom ranije bili na čelu pobune u najvećem sirijskom gradu.
Istog dana kada su Ebu Issa i mnogi njegovi prijatelji oslobođeni, libanska vlada potpomognuta i navedena od strane Damaska, također je oslobodila 70 džihadista među kojima je bio veliki broj onih osuđenih za djela terorizma na višegodišnjem izdržavanju robije. Ovo oslobađanje je zbunilo mnoge zapadne službenike u Bejrutu koji su posmatrali sudbine mnogih optuženih džihadista u libanskim zatvorima na više od četiri godine robije. Neki među njima su bili direktno povezivani sa smrtonosnom pobunom u palestinskom izbjegličkom kampu u Nahr al-Baredu jula 2007. godine, koja je rezultirala smrću oko 190 libanskih vojnika u borbama i uništenjem većeg dijela izbjegličkog kampa. Tvrdnja da je sirijski režim pomogao rastu ekstremizma u namjeri cijepanja jedinstva opozicije i navođenja vode na svoj narativ, tj. da se rat pravda prije svega terorizmom, poznata je i ponavljana tvrdnja u proteklih pet godina. To je glavna jadikovka najvećeg dijela opozicije na sirijskom sjeveru, koja je izgubila više od 1500 ljudi u namjeri istjerivanja ISIL-a iz Idliba i Halepa početkom 2014. Istovremeno, dok se opozicija borila protiv džihadista, sirijski režim koji se nije u to vrijeme upuštao u borbe, našao se u poziciji da po prvi puta napravi teritorijalni iskorak u okolini grada od početka rata. –”Nije bilo drugog razloga za daljnje zadržavanje džihadista u zatvoru, kao ni za boravak mladih studenata s nama”, tvrdi Ebu Issa, koji sada živi u egzilu u Turskoj. – “Imali su namjeru da radikaliziraju mlade studente. Da su studenti ostali na ulicama i protestirali, zbacili bi režim za nekoliko mjeseci, a to je režim dobrano znao”.
“Među džihadistima isprva nije bilo govora o razlozima zbog kojih su pušteni na slobodu” – tvrdi Ebu Issa. Osjećalo se samo olakšanje zbog slobode od sistema koji je doslovno progutao druge teroriste na višedecenijske robije. – “Niko nije htio priznati taj osjećaj na početku, ali s vremenom svako je shvatio o čemu se zaista radilo. Bilo je mnogo važnih terorista koji su pušteni na slobodu toga dana. Učinili su ono što se od njih zahtjevalo i smjesta su poslani u borbu protiv režima. To su bili prvi trenuci kada je rat prestao biti borba za ljudska i građanska prava”.
***
Do početka 2013. godine, džihadisti su uspostavili regrutne centre unutar sirijskih granica svega dvije milje udaljenosti od glavnih graničnih prijelaza sa Turskom. Jedan Saudijac imena Gosowan upravljao je ovim centrima iz obližnjeg grada Azaza. Novi regruti prolazili su tridesetodnevni trening i intenzivno podučavanje Kur'anu nakon čega bi odlazili na ratišta. Ogromna turska zastava veličine jedne dvospratnice vijorila se s jednog od graničnih prijelaza.
Negdje u to vrijeme sreo sam Ebu Ismaila, džihadistu iračkih korijena koji se nije libio govoriti o vlastitoj prošlosti. –”Bio sam član al-Kaide od 2005.-2011.”, tvrdi ovaj džihadista crnih očiju odlučnog pogleda. –”Pridružio sam se njenim redovima zajedno s ocem kada sam imao 16 godina i osim nekih mjesec i pol vremena provedenog u zatvoru, bio sam aktivni član organizacije u svakome smislu”. Sada kada ima 23 godine zaputio se u mjesto al-Bab u provinciju Halep, u drugoj polovici 2012., gdje je pomoćni borac jedne od lokalnih borbenih jedinica sirijske opozicije Liwa al-Tawhid. –”Ne vjerujemo al-Kaidi”, tvrdi lider spomenute grupe Šejh Omer Osman. –”Oni ne žele ono što mi želimo, ali kao muslimani obaveza nam je prihvatiti putnike posebice ako dolaze pomoći”.
Ebu Ismail tvrdi da je bio jedan od mnogih Iračana koji su proputovali Sirijom. Prema njemu i mnogima sličnim njemu, građanski sirijski rat je ponavljanje iste pogreške kojom je Irak podijeljen u periodu između 2005.-2007. u sektaškoj borbi između poraženih sunita i dominantnih šiita. Iako se radi o istim pogreškama koje svoje porijeklo imaju u modernom političkom rivalitetu, Ebu Ismail tvrdi da su pogreške ukorijenjene u povijesnoj sektaškoj podjeli više od jednog milenija unazad. –”Sada imate pedesetak Iračana u svakoj regije sjeverne Sirije, možda i više njih”, tvrdi. –”Nije bilo teško probiti se ovdje nije teško doći do novih mudžahida. Imamo mogućnost boriti se gdje hoćemo i kad hoćemo. Uz Božiju pomoć pobijedit ćemo”.
Savez džihadista i basista
Rane 2012. sreo sam još jednog čovjeka imena Ebu Ahmed koji je također prošao žestinu iračke pobune. I on je bio uvučen u militantno ratovanje vjerujući da su irački suniti doživjeli težak poraz gubitkom vlasti nakon američke invazije na Irak. Bio je član skupine od njenih najranijih dana pričajući mi o tome kako su se samoorganizirali nakon američke okupacije Iraka koristeći američki kamp Bucca kao svojevrsni inkubator za teror koji će uslijediti deceniju kasnije. –”Negdje 2010. pobuna se činila neuspješnom”, tvrdi, “ali odmah potom smo dobili novu snagu”.
Bila je već druga polovina 2012. u Siriji kada su Iračani poput Ebu Ismaila počeli dolaziti da se bore. ISIL je tada prolazio kroz kritično razdoblje reći će mi kasnije Ebu Ahmed. – To su bili mjeseci koji su iznjedrili sve ono što su ISIL-ovi prethodnici pokušavali i što nisu postigli u proteklih deset godina. –”Bilo je onih koji su izgubili svaku nadu ili onih koji su dezertirali”, tvrdi. –”Ali sada su se stvari vratile na svoje. Ljudi koji su u međuvremenu otišli ponovo su se vratili”.
Neki od iračkih veterana su se borili u redovnim jedinicama sirijske opozicije, dok su drugi bili po sirijskim zatvorima. Više je onih koji su stasavali i koji su napredovali. Drugi, kao što je Ebu Ahmed odrekli su se najvećeg dijela ISIL-ove ideologije, plašeći se novih neizbježnih poziva od strane ljudi koji su u međuvremenu revitalizirali organizaciju. Ponovni susret nalikovao je stjecištu konkurentskih motivacija nalik dolasku novog mnoštva regruta.
U aprilu 2013. godine je broj Iračana koji su se borili u Siriji iznosio najmanje pet hiljada i ta brojka je rasla na dnevnoj razini. Veterani iračke vojske koji su se ranije borili protiv američke okupacije i protiv šiita, sada prelaze granicu i zauzimaju liderske pozicije u novom pokretu koji će kasnije poprimiti odlike najorganiziranije i najdjelotvornije džihadističke organizacije u Siriji – Džebhat al-Nusre. Tokom cijele 2013. su se mogli primijetiti ovi novopečeni džihadistički borci – gotovo da su postali redovna pojava, kako u ratnim zonama uzduž granice sa Turskom, tako i oni koji su se letovima prebacivali iz Istanbula do Gaziantepa ili Antakije – dva glavna polazišta za borce koji su namjeravali ići u rat u Siriju.
Na gotovo svakom mome letu na gore spomenutoj relaciji je, između maja 2012. i maja 2014., bilo najmanje pet džihadista koji su se bez ikakave sumnje zapućivali u rat u Siriju. Većina ih je odbijala sjediti pored žena, kod drugih bi melodije mobilnih telefona bili odlomci iz Kur'ana i niko od njih se nije libio govoriti o tome gdje putuju. Ukrcavali su se i iskrcavali iz aviona bez ikakvih problema i ako je suditi po riječima taksista koji su dolazili po njih, svi su išli direktno s aerodroma na granicu. –”Jedne sam sedmice natovario četvericu džihadista a već sljedeće drugu dvojicu”, rekao nam je Sulejman Cenar, izvijesni taksista nastanjen u Antakiji sredinom 2013. –”Znali su GPS koordinate destinacija kamo su trebali poći. Ostavljao bih ih pored puta nakon čega bi se gubili u šumskim vrletima sa svojim stvarima”.
Ključni značaj u narastanju organizacije nekoliko mjeseci ranije, predstavljao je dolazak jednog starijeg čovjeka sijede brade u naizgled beznačajan grad Tal Rifaat u sjevernoj Siriji. Njegovo ime bilo je Samer al-Khlifawi. Došao je sa ženom i planom za uspostavu službe državne bezbjednosti po uzoru na onu iz dana kada je bio pukovnik u zračnim snagama Sadama Husejna. Khlifawi je poput svih drugih bivših vojnika vojske Sadama Husejna, izgubio posao, penziju i bilo kakve izglede za neki normalan posao onog dana kada je američki namjesnik Paul Bremer raspustio iračku vojsku i zabranio rad Bas partije čiji su članovi bili mnogi vojnici naročito oni iz viših oficirskih ešalona.
U godinama odmah nakon otpuštanju s posla, Khlifawi je zajedno s mnoštvom drugih bivših basista staloženo radio na organiziranju. Neki od njih su se priključili antiameričkoj pobuni koja se u to vrijeme manje-više počela temeljiti na islamskim crtama. Drugi su, uključujući i njega samog, stvarali vlastite mreže ili su se povezivali sa sirijskim basistima, koji su ponudili utočište i logistiku. Već 2007. godine su islamističke grupe, među njima one selefističko-džihadističke provenijencije poput al-Kaide u Iraku (AQI) napose, sklopili savez i udružili se s basistima. Jedan takav savez bio je ranije u vrijeme Sadama Husejna nezamisliv iz razloga što je sam Sadam u organiziranim džihadističkim entitetima vidio jednog od svojih najvećih neprijatelja.
Spomenuti savez je džihadistima pružio svojevrsnu taktičku nadmoć, a basistima borbenu snagu. Jedni bez drugih nisu mogli. Kao i u vrijeme al-Kaide u Iraku (AQI), kasnije Islamske države u Iraku i sada ISIL-a, ovaj savez između džihadista i basista predstavljao je ključ svih njihovih postignuća. I sam Khlifawi, koji je proveo skoro deset godina u ilegali nakon pada Bagdada bio je sve više i više aktivan i u središtu svih zbivanja.
Po samome dolasku u Tal Rifaat počeo je raditi na pripremanju terena za ISIL. Njegova zamisao i cilj bili su izgraditi sisteme i strukture koje bi ISIL-u omogućile da lakše zagospodare nad zajednicama u koje su ljudi poput njega dolazili. Oko pedesatak Iračana, svi odreda najodaniji i najsposobniji veterani i njihovi sinovi, među njima i sam Khlifawi, još iz vremena pobune, nedugo zatim su poslani u Siriju sa zadatkom da se infiltriraju u plemenske i društvene strukture njihovih novih domova. Khlifawi je imao razrađene planove i dokumentaciju, koja je kasnije objavljena od strane Cristopha Reutera iz njemačkog Der Spiegela, iz koje se jasno vidi kako je planirao s majstorskim umijećem u rušenju društvene strukture na sjeveru Sirije. Ohrabrivao je mlade Iračane da osnivaju humanitarne organizacije koje bi služile kao prethodnice, da bi na taj način otkrio najmoćnija plemena i klanove s ciljem ženidbe iz njihovih redova. Konkurentske baze moći su se također trebale identifiirati – a njihove prethodnice eliminirati kada za to bude vrijeme. Zajednice koje su strance prihvatile kao obične putnike-namjernike koji su im htjeli pomoći nisu slutile što se valjalo iza brda.
-“Jednog januarskog dana samo su podigli crnu zastavu”, tvrdi Ebu Abdullah, jedan od boraca sirijske opozicije iz grada Tal Rifaat. –”Niko nije znao šta činiti.”
Za samo nekoliko mjeseci stvari su se dovoljno posložile da Bagdadi započne sa svojim potezom. U aprilu je izdao proglas da će Džebhat al-Nusra, al-Kaidina džihadistička skupina, ubuduće djelovati pod zastavom novoformiranog ISIL-a. Toga istog popodneva će Bagdadijevi ljudi, najveći broj njih porijeklom Iračani, poput gore spomenutog Ebu Ismaila, ući u središte grada Halepa i doslovno izbaciti članove skupine Džebhat al-Nusra iz njihovog glavnog sjedišta u gradskoj bolnici za očni vid, koju će potom obojiti u crno i zvanično preuzeti kontrolu.
Diljem sjeverne Sirije ovakve scene su se ponavljale i to s nevjerovatnom efikasnošću. Bio je to prvi od dva odlučna koraka koji su sirijsku opoziciju i cijeli region, uvjerili da je ISIL takva organizacija čije su se riječi potvrđivale u praksi. –”Bio je to vrlo važan period za nas”, reći će mi kasnije Abu Saleh, jedan od članova ISIL-a. Porijeklom iz iračkog grada Faludže, stasavao je u krugovima Muslimanske braće u Bagdadu, da bi se potom pridružio desetinama njegovih prijatelja u zapadnom dijelu Bagdada, nakon početka antiameričke pobune nakon 2003. Nekadašnji urbani i živahni omladinac, postao je duboko ubijeđen u razloge ISIL-ove borbe, iako je s priznanjem govorio kako je zapadnjački sjaj automobila, tehnologije i naoružanja ponekada bilo teško pomiriti sa skromnim stilom života koji su zahtijevali od njega njegovi nadređeni. I sam će kasnije dobiti dodatnu energiju kako se rat prelijevao preko granice. –”Stvari nisu uvijek dobro završavale u Iraku”, tvrdi on. –”Bilo je i grešaka, ali mi smo morali biti ustrajni. Sirija nam je pomogla u našem preporodu. Preporodit će i naš hilafet”.
***
Nedugo nakon što je ISIL svrgnuo Džebhat al-Nusru u aprilu, 2013. godine, Muhammed, borac porijeklom iz Libana koji me je pokušao pritvoriti u sjevernoj Siriji, poginuo je u napadu na jednu od zračnih baza režima blizu granice sa Turskom. Predosjetio je vlastiti kraj dva mjeseca unaprijed tokom našeg dugog razgovora. –”Ja ovo volim više nego što ti voliš vlastiti život”, govorio je. –”Ovo je naš usud”.
Cijeli tekst u Preporodu od 1. decembra
Prijevod: Muhamed Fazlović
Izvor: The Guardian, 17. 9. 2015. (www.theguardian.com)