Hutba reisu-l-uleme u Begovoj džamiji u Sarajevu

Draga braćo i sestre,
Kur'an-i azimušan na različite načine saopćava Božansku objavu o Stvoritelju, o svijetu i o čovjeku. O Stvoritelju Kur'an jednostavno kaže: قل هو الله احد (Reci: „Bog je Jedan”); o stvaranju svijeta Kur'an samo podsjeća: وَهُوَ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ بِالْحَقِّ وَيَوْمَ يَقُولُ كُن فَيَكُونُ („Allah je onaj koji je stvorio nebesa i zemlju sa jasnom namjerom tako što je u jednom trenutku rekao: Budi i to bī”).

No, kad je riječ o čovjeku Kur'an mu se obraća na mnogo načina, kao što su imperativ naredbe i zabrane, ali i molba i savjet da živi moralnim životom. Znajući da neke istine čovjek najlakše pamti kroz istinitu priču, Kur'an se obraća čovjeku na način najljepših priča, odnosno kazivanja (أحسن القصص), koje imaju za cilj da kod čovjeka probude želju da bude plemenit i dobar.

Jedno od najljepših i najpoučnijih kur'anskih kazivanja je kazivanje o Jusufu Alejhisselamu, sinu Jakubovom, kojem je posvećena cijela dvanaesta sura, kao najduže kazivanje o jednoj ličnosti u Kur'anu. Sto jedanaest ajeta u suri Jusuf govore o Jusufovom, a.s., djetinjstvu, njegovoj mladosti te odnosu njegovog oca Jakuba i njegove braće prema njemu. Zbog svoje ljepote i dobrote, Jusuf, a.s., postaje žrtva ljubomore svoje vlastite braće, koji ga odvode od oca Jakuba, koji je u svom sinu Jusufu prepoznao božanske znakove. Jusufova zavidna braća uspijevaju fizički odvojiti Jusufa od njegovog oca, ali otac i sin ostaju u duhovnoj vezi koja je jača od fizičke. Jakub zna da je Jusuf živ, unatoč vijesti da su ga pojeli vukovi, jer osjeća miris njegove košulje, jer zna da su ga braća izdala.

Opet zbog svoje ljepote i dobrote, Jusuf, a.s., postaje žrtva klevete gazdarice koja ga lažno optužuje za preljubu iako je njegova košulja bila poderana straga a ne sprijeda. – Gospodaru moj, draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju… (قال ربّ السجن أحبّ إليّ ممّا يدعونني إليه ). I tako se Jusuf, a.s., nađe u zatvoru ni kriv ni dužan, osim što je bio lijep po izgledu i dobar po duši.

No, i u zatvoru Jusuf, a.s., je bio slobodan da tumači snove svojim drugovima od kojih je jednog zamolio, kad je izlazio iz zatvora, da ga spomene kod vladara i da mu objasni da je on nevin u zatvoru. Međutim, drug je zaboravio Jusufa sve dok egipatski vladar nije zatražio da mu se protumači san o sedam debelih i sedam mršavih krava, te o sedam zelenih klasova i sedam drugih sasušenih. Niko mu od njegovih dvorskih mudraca nije znao protumačiti te „bajkovite snove”.

Kada je to čuo Jusufov zatvorski drug, kojeg je Jusuf zamolio da ga spomene kod njegovog gospodara, sjetio se Jusufa, a.s., i njegovog božanskog dara da tumači snove u kojima su važne poruke i zato mu se vraća i ovako obraća:

يُوسُفُ أَيُّهَا الصِّدِّيقُ أَفْتِنَا فِي سَبْعِ بَقَرَاتٍ سِمَانٍ يَأْكُلُهُنَّ سَبْعٌ عِجَافٌ وَسَبْعِ سُنبُلاَتٍ خُضْرٍ وَأُخَرَ يَابِسَاتٍ لَّعَلِّي أَرْجِعُ إِلَى النَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَعْلَمُونَ . قَالَ تَزْرَعُونَ سَبْعَ سِنِينَ دَأَبًا فَمَا حَصَدتُّمْ فَذَرُوهُ فِي سُنبُلِهِ إِلاَّ قَلِيلاً مِّمَّا تَأْكُلُونَ . ثُمَّ يَأْتِي مِن بَعْدِ ذَلِكَ سَبْعٌ شِدَادٌ يَأْكُلْنَ مَا قَدَّمْتُمْ لَهُنَّ إِلاَّ قَلِيلاً مِّمَّا تُحْصِنُونَ. ثُمَّ يَأْتِي مِن بَعْدِ ذَلِكَ عَامٌ فِيهِ يُغَاثُ النَّاسُ وَفِيهِ يَعْصِرُونَ.

– „Jusufe, o prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih, pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali”. „Sijaćete sedam godina uzastopno” – reče -„pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti, jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati. Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti”. (Kur'an, 12:46-49).

Nije nam poznato šta ovovremeni kraljevi i vladari sanjaju i da li uopšte sanjaju osim o svojim kraljevinama i vladanjima, ali nam je evo poznato kako je Jusuf, a.s., protumačio sedam prvih i sedam drugih od ukupno četrnaest stoljeća muslimanske povijesti, a to je da su muslimani „sijali sedam stoljeća uzastopno i ono što su želi u klasu su ostavljali, osim ono malo što su jeli, jer su znali da će poslije toga doći sedam teških stoljeća koje će pojesti ono što su oni pripremili, te da će ostati samo ono malo što će služiti za daljnu sjetvu”.

Dakle, prvi radni, rodni i plodni ciklus od sedam stoljeća muslimanske povijesti punio je i napunio svjetske hambare naukom, kulturom i civilizacijom tako da su muslimani od toga mogli živjeti i preživjeti drugi ciklus od sedam teških stoljeća koji su sve pojeli osim „ono malo što je ostalo za sadašnju i buduću sjetvu”.

Da, tako je, muslimani su ušli u trideset drugu godinu novog, trećeg ciklusa svoje povijesti koja može biti samo kao prvi ciklus, a to je sjetva zdravog sjemena koje će davati plodove kojima će se puniti svjetski hambari naukom, kulturom i civilizacijom, koja treba obnoviti vezu između Stvoritelja i stvorenja, koja treba da ustanovi moralne vrijednosti ljudskog poštenja i časti, koja treba da oslobodi čovjeka od ropstva i bijede, koja treba da vrati nadu čovječanstvu u uspjeh na ovome i spas na drugome svijetu.

To je naše tumačenje onoga što se danas događa u muslimanskom svijetu, a to je da muslimani ne mogu više živjeti od davne i slavne prošlosti, koju je pojela njihova nedavna i neslavna prošlost, već da moraju graditi i praviti svoju slavnu sadašnjost i budućnost vlastitim trudom i radom te da se njihovi međumuslimanski odnosi moraju zasnivati na principima slobode i prava svakog pojedinca i svakog naroda. To je ono što je rahmetli Alija Izetbegović poručio muslimanskom svijetu još 1390, odnosno 1970. god., kad je rekao:

– Iz psihologije našeg javnog mišljenja treba eliminirati dvije stvari: vjeru u čuda i očekivanje tuđe pomoći.

Čuda ne postoje, osim onih koja stvaraju ljudi radom i znanjem. Nema nikakvog mehdije koji će čudotvornim putem otjerati neprijatelje, ukloniti bijedu i posijati prosvjetu i blagostanje. Mehdija je ime za našu lijenost, ili još više, za lažnu nadu, koja raste iz osjećaja naše nemoći u situaciji kada je veličina teškoća i problema u potpunom nesrazmjeru s mogućnostima i sredstvima borbe.

Pouzdanje u tuđu pomoć drugi je oblik sujevjerja. Ušlo nam je u naviku da među pojedinim neislamskim zemljama tražimo i nalazimo ili nesebične prijatelje ili zaklete neprijatelje, i to smo nazvali našom vanjskom politikom. Kada shvatimo da, ustvari, nema ni pravih prijatelja ni pravih neprijatelja i kada za sve nedaće budemo više krivili sebe, a manje „paklene planove neprijatelja”, bit će to znak da je počela naša zrelost i da dolazi doba s manje nevolja i razočarenja. Uostalom, čak i kada bi bilo onih koji bi bili spremni da daju pomoć bez nerazmjernih političkih i materijalnih protuusluga, to ne bi moglo bitno izmijeniti naš položaj. Jer, bogatstvo se ne može uvesti u jednu zemlju. Ono se mora stvoriti u njoj samoj na bazi vlastitog rada. Ono što želimo postići, moramo uraditi sami. Niko to neće i ne može učiniti umjesto nas – rekao je rahmetli Alija Izetbegović.

Zar ovo nije bosanski glas koji je bio dovoljno glasan da probudi muslimanski svijet, koji je počeo da shvata da je prošlo vrijeme potrošnje stečenog te da je došlo vrijeme kad se mora raditi i živjeti od vlastitog proizvoda i da se sa vlastitim žrtvama daje doprinos za progres čovječanstva.

Dakako, to važi i za nas ovdje i sada da dobro shvatimo i prihvatimo našu ulogu na početku ovog trećeg ciklusa muslimanske povijesti, kao poziv na samopouzdanje u rješavanju bitnih pitanja za naš opstanak i ostanak ovdje i sada u europskom civilizacijskom krugu, kao svjesni muslimani i savjesni Europljani.

I za nas važi poruka da nema čuda i da nema pomoći niotkuda, osim od naše vlastite vjere u Boga i vlastitog rada tako da budemo uvijek i na svakom mjestu najbolji u svom poslu.

Posebno, kreativnost i sposobnost da rješavaju probleme od javnog interesa treba da imaju oni koji su zaduženi da brinu, ne samo o sebi, već i o svima onima pred kojima su se zakleli da će raditi za njihovo dobro, savjesno i odgovorno.

Nažalost, sve više je vidljivo da se kreativnim i nadarenim mladićima i djevojkama sa najboljim diplomama ne daje prilika da svoje talente ugrađuju u javno dobro i da proizvode nove vrijednosti za naše društvo. Sve više je onih koji kucaju na zaključana vrata javnih ustanova iza kojih sjede bezvoljni, nekreativni i sebični ljudi, kojima je dovoljan njihov zajamčeni lični interes. Naravno, to stanje je neodrživo zato što je nepravedno i zato što se svako društvo, pa tako i naše, mora kretati i mijenjati u interesu onih koji dolaze a ne u interesu onih koji odlaze, ili treba da odu.

Nedopustivo je da među nama živi tako veliki broj nezbrinutih starica i staraca, usamljenih majki šehida, nezaposlenih porodica, zapuštenih sela, zaboravljene nepismene djece, kojima je nedostupna osnovna škola.

Nedopustiv je nemarni odnos prema pojavama nasilja u porodici; ne može se opravdati raširenost upotrebe droge i alkohola u osnovnim i srednjim školama; nije moguće prešutjeti pojavu, koju svi znaju, ali o njoj ne smiju da govore, a to je da neki profesori na fakultetima ovdje u Sarajevu, ali u drugim mjestima, dolaze pred studente mrtvi pijani. To su pitanja o kojima moramo jasno i glasno progovoriti i sa njima se iskreno i hrabro suočiti. Treba dati priliku onima koji hoće, znaju i mogu raditi na socijalnom, mentalnom i moralnom ozdravljenju našeg društva. Treba vjerovati u dobro i raditi da se dobro ostvari u svakom čovjeku za opće dobro!

Allahu Svemoćni, osnaži nas da budemo dorasli izazovima ovog vremena!

Allahu Sveznajući, pouči nas kako da sami sebi pomognemo u rješavanju naših pitanja života i smrti!

Allahu Milostivi, omili nam rad i trud na vlastitom oporavku od slabosti, od bolesti i od bijede! Amin!