Internet „novinarstvo” u očima nauke

Preciznije rečeno filozofska i naučna misao je monopol na krajnji ishod umovanja nastojala depersonalizirati i snagu argumenta odnosno dokaza ustoličiti kao najveće mjerilo istinitosti. Koliko je taj proces išao teško najilustrativnije svjedoči primjer koji navodi čuveni engleski mislilac Francis Bacon.

“Ljeta gospodnjega 1432.”, piše Bacon, “razvila se među braćom redovnicima diskusija oko pitanja o broju zuba u ustima konja. Punih trinaest dana bjesnila je diskusija bez prestanka. Sve stare knjige i hronike bile su izvučene i pri tom se ispoljila jedna takva divna dubokoumna erudicija kao nikada na tom području. Na početku četrnaestog dana jedan mladi redovnik uglednoga porijekla zamoli svoje ugledne starješine da i on rekne koju riječ i na veliko zaprepaštenje diskutanata, čija duboka mudrost bijaše veoma uznemirena, on ih zamoli da riješe stvar na jedan vulgaran i nečuven način: naime, da otvore usta jednog konja, prebroje zube i nađu rješenje svog problema. Na to ostali osjećajući se duboko povrijeđeni u svom dostojanstvu, uz veliku galamu navališe na njega, izudaraju ga i izbace: ‘Jer,’ rekli su oni, ‘sigurno je sam sotona ponukao onog žutokljunca da spomene taj nečuveni, bezbožni put za pronalaženje istine, koji je u suprotnosti sa čitavim učenjem crkvenih otaca.’

Poslije još mnogo dana divlje svađe i diskusije, golub mira se spustio na naš skup i oni, svi kao jedan, proglase da će taj problem ostati vječita tajna zbog nedostatka historijskih i teoloških podataka o tome, te narede da se isto zabilježi.”

S argumentima “pod noge”

Sveopći procesi globalizacije pogotovo era masovnih komunikacija nas izgleda, po svim naznakama vraća u afirmaciju srednjovjekovnih obrazaca, s jednom “malom razlikom” što “pravo na mišljenje” prividno, kako to priliči demokratskim obrascima, postaje svojina svih, i obrazovanih i neobrazovanih i pismenih i polupismenih i pametnih i blesavih, kako bi u sveopćem haosu različite interesne grupe, mogli ostvarivati vlastite ciljeve. Dakako, sve to uz podršku masa, oduševljenih zbog podarenih im sloboda i prava. Snaga argumenta na račun “sloboda i prava” ponovo je bačena pod noge. Znanje je naprosto prestalo biti pretpostavka za umovanje.

Uvjerenju da svako, bez obzira na upućenost, znanje ili informiranost o određenoj temi, po osnovu „prava na mišljenje”, može da iznosi sudove i zaključke, postalo je dio savremene svakodnevnice, što se najilustrativnije očituje u općoj skribomaniji. Ta hronična bolest ne mimoilazi ni naučne krugove, pogotovo u domenu društvenih disciplina, ali je, ipak, najizrazitije prisutna u medijima, posebno u tzv. internet novinarstvu, gdje praktički svako, bez obzira na znanje, stepen stručnosti i druge reference, može da na bazi tog famoznog “prava” piše i govori šta hoće, i gdje sve jednostavno prolazi, jer se sve odvija u ambijentu potpunog odsustva bilo kakvih kriterija, koji bi imali ako ništa drugo ono barem odrediti neke razumne limite, donju granicu ljudske gluposti.

Ono što posebno karakterizira navedeno stanje jeste činjenica da se odsustvo argumenta u komunikaciji uzima kao najnormalnija stvar. To se najbolje može primijetiti u činjenici da “uljezi” u komunikacijskom procesu u pravilu preskaču sve moguće forme novinarskog izraza hvatajući se odmah za onu najvišu – komentar. Vijest, informacija, reportažni zapis itd. za takve predstavljaju mizerije, koje ne zaslužuju ni minimum pažnje.

Oni hoće da komentiraju, tumače, otkrivajući javnosti ono što samo oni tobože znaju, što se samo njima otkriva. A upravo to odsustvo hoda, ta postepenost koja se u novinarskoj praksi naprosto mora proći, rađa umišljenost, uvjerenje da nepoznanica za njih ne postoji, a to je, naravno, najbolja pretpostavka da se argument, kao bespotreban detalj, naprosto protjera iz sfere javne riječi.

“Ko drukčije kaže kleveće i laže”

Naravno, “velike tumače” društvenih, posebno povijesno-političkih zbivanja, ne zanimaju bilo kakvi događaji koji bi se odnosili na mikro plan. Njih isključivo zanimaju globalna zbivanja, jer oni javnosti hoće tumačiti kako se kreće točak historije, ko ga sve pokreće, ubrzava ili usporava njegovo okretanje. Zbivanja u Bosni, posebno ona ratna, dođu im kao nezamjenjiva poslastica, a to je nemoguće bez skeniranja likova i djela bošnjačkih političara predvođenih Alijom Izetbegovićem.

Sve bi to, na neki način, moglo biti i zanimljivo ili barem zabavno, ako ništa drugo, kako sam jedno vrijeme doživljavao informacije koje na masu adresa distribuira Nacionalni kongres Republike Bosne i Hercegovine. No, arogancija uz krajnje morbidna obrazloženja i šikaniranje svakog drugačijeg mišljenja, uz obavezno omalovažavanje i diskreditaciju svake osobe koja se usudila iznijeti drugačiji pogled, kakav se mogao pročitati u jednom od posljednjih pakovanja ove asocijacije, neodoljivo podsjećaju na onu gromoglasnu partijsku himnu “ko drukčije kaže kleveće i laže…”.

Sedin Omerbašić, koji je, zbog neslaganja sa kvalifikacijama koje iznose glavni

pisci Nacionalnog kongresa, učtivo zatražio da ga poštede daljih slanja odnosno distribucije tekstova, tražeći da njegovo ime, također, poštede objavljivanja, dobio odgovor sa dobro poznatim obrazloženjima o kolektivnom izdajničkom poduhvatu bošnjačkih političara, začinjen na kraju riječima da mu ime objavljuju jer će kao režimski čovjek od istog dobiti plus. Jašta će! Taman će mu neko ponudit mjesto ministra?! Ali, šta se tu može, ljudi navikli da se tako gradi karijera, pa sa prekookeanske distance i sad misle da se u tom pogledu baš ništa nije izmijenilo.

Kad u pola stranice teksta pročitate da se nema šta raspravljati o činjenicama da je Alija Izetbegović izdajnik borbe za cjelovitu BiH, da je zajedno sa Radovanom Karadžićem, kreator Dejtonskog sporazuma, da su Haris Silajdžić, Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija implementatori velikosrpskih projekata, da je Ejup Ganić srpski agent, kojeg sada traže jer izmakao kontroli, da je reis-ulema Mustafa Cerić prvorazredni i dokazani četnički agent, da je akademik Muhamed Filipović u Dodikovoj i Čovićevoj službi, onda čuđenje jeste tek blaga i neodgovorna reakcija.

Lakonska objašnjenja koja sam slušao na račun pisaca iz famoznog kongresa, da je riječ o ljudima koji su praktički iz zemlje pobjegli pa sad u ovakvim opservacijama nalaze razloge za pravdanje vlastitih dezerterskih postupaka su iz više razloga neprihvatljiva. Dakako, da u svemu ima takvih natruha. No, to bi bila najbezbolnija varijanta. U ovom slučaju bojati se da nije riječ samo o tome. Pažljivija analiza jezičke strukture ili “analize sadržaja”, kako se to kaže u metodologiji naučnog istraživanja, upućuju na puno kompleksniji problem. Dr. Muhamed Borogovac, najagilniji član ove asocijacije, koji se prema vlastitim pojašnjenjima u Sjedinjenim državama našao, zbog neslaganja sa politikom Alije Izetbegovića, što je naprosto smiješno, na indikativan način komentira Omerbašićevo neslaganje sa njegovim kvalifikacijama na račun bošnjačkih političkih lidera. “Samo se profesionalni čuvari režima, a režim se bazira na kultu Alije Izetbegovića, usuđuju ovako nešto kazati”, zaključuje Borogovac u svom odgovoru, smatrajući bilo kakvo branjenje Izetbegovića odnosno bilo koga od bošnjačkih autoriteta, heretičkim činom za koji nema oprosta.

Više od “frustracije”

Ne treba se posebno dokazivati da je ta riječ “usuđuje” klasičan udbaški termin, neprimjeren demokratskom komuniciranju. Dodamo li navedenom da su skoro svi tekstovi bazirani na fenomenu nekakvog otkrivanja spletki, intriga i zavjera, teško se možemo oteti utisku o bezazlenosti posade ove asocijacije, kao i razlozima njenog utemeljenja, ali i mogućim pokroviteljima. S druge strane, poznavajući, dakako, samu prirodu života u Americi, teško je shvatiti da neko ima toliko vremena za dangalačenje i besposličarenje. Koliko znamo tamo se radi a u slobodno vrijeme tvrdo spava. Otkud baš njima toliko vremena napretek, jeste razložno pitanje koje traži adekvatan odgovor.

Istina, Izetbegovićev slučaj, koji je u tom smislu uistinu najindikativniji, ne samo iz perspektive autora tekstova Kongresa, nego uopće novinarskog pristupa i u samoj zemlji. Svako od nas, ko je iole, imao priliku da prati medije imao je masu prilika da čuje ili pročita da je Izetbegović podijelio BiH sa Tuđmanom, Karadžićem, i s kim još da ne nabrajamo. O tome se, bez nekih posebnih ograda, govori i piše gotovo dvije decenije, a da baš niko nikad niti jedan jedini dokument, koji bi tako nešto potvrdio, nije predočio javnosti?! I niko se posebno na očigledno odsustvo argumentacije nije osvrtao. Ipak, ove prekookeanske nebuloze nadilaze čak i taj nivo.

Čitajući tekstove autora nacionalnog kongresa o političko-ratnim i poratnim događanjima u BiH, čovjek stiče utisak da je Izetbegović bio toliko moćan da je gotovo upravljao svim događanjima na prostorima bivše Jugoslavije, bio alfa i omega svih zbivanja, od planiranja i organizacije srpske agresije pa sve do samog Dejtona. “Otkriveno je”, piše Borogovac, “da je Alija dobrovoljno sa Karadžićem dogovorio podjelu BiH i osnivanje Republike Srpske još prije Daytona, a da je Holbrookovo navodno “zavrtanje ruku” samo predstava za naivne”. Holbruk je, prema ovako sročenim formulacijama, najobičniji politički patuljak koji je samo ponizno slušao i izvršavao Alijine naume, kao i svi drugi.

Umobolne “analize”

Podvrgavati kritici političko djelovanje Alije Izetbegovića samo po sebi ne predstavlja problem, nego prije svega, budućnosti radi, poželjnu djelatnost. Ali iznositi tvrdnje da je on osmislio srpsku opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici, ubijedio UN da uspostavi embargo na oružje za bosansku armiju, i sl. prelazi u paranoično-umobolne opservacije, koje graniče s najtežim oblikom ludila. To naprosto nadilazi standarde i najgore propagande. Ko iole upućen u bosanska zbivanja može vjerovati da je Izetbegović osmislio i kreirao Dejtonski sporazum, a potom preko svog podanika Richarda Holbrooka, eksperta za “zavrtanje ruka”, i drugih američko-evropskih pijuna, prisilio Miloševića i Tuđmana, da potpišu njegovu rukotvorinu.

Letimičan pogled na te pisanije, kojima Borogovac i njegovi “istomišljenici” usiljeno zatrpavaju mail-adrese velikog broja korisnika interneta, dovoljne su da čitalac naprosto stiče utisak da je Alija Izetbegović barem deceniju bio najmoćnija politička figura na tlu Evrope, čovjek bez čije saglasnosti se ništa nije niti moglo zbivati. No, čak i za one koji bi u jednom trenutku mogli prihvatiti ovako morbidne konstrukcije, ostaje jedna “mala” nedoumica. Kako se moglo dogoditi da je pored toliko “kadrova” odanih velikosrpskim idejama, raspoređenih na sve važne funkcije u jednoj zemlji, velikosrpski projekat doživio neuspjeh, ili bolje rečeno kako to da granice Velike Srbije danas ne dosežu, na Zapadu barem do Francuske i Njemačke, na Istoku do Rusije i Turske.

Sve navedeno, očito ukazuje na bitno drugačiji smisao cijelog projekta, a on se iscrpljuje u planiranoj diskreditaciji svakog Bošnjaka, koji je vlastitim angažmanom nadišao žabokrečinu jedne ružne stvarnosti, bez obzira na vrijeme i mjesto. Drugačijeg objašnjenja nema, jer u navedenim opservacijama ne postoji ličnost kod Bošnjaka koja nije oblaćena, koja bi figurirala kao nekakav autoritet do čijeg se mišljenja odnosno ponašanja može držati. Jasno je zašto i u tom pogledu ne može biti bilo kakve dileme. Interesni lobiji, obavještajne službe, plaćenički mentalitet posebno, naprosto preziru argumente. Oni uvažavaju insinuacije, zaključke na bazi pretpostavki a ne činjenice, jer fakti i dokazi izgledaju previše suhoparno za njihov senzibilitet, a i ne uklapaju im se baš ni u opasne planove spram ove zemlje koji su više nego očito još uvijek živi.