Istraživačko djelo dr. Seljubca: Svjedočanstvo o vrijednim ljudima zaslužnim da se ezan u džematima čuje do danas

Krajem novembra prošle godine iz štampe je izašla knjiga “Vjerski službenici Vakufskog povjerenstva u Tuzli sredinom XX stoljeća” autora dr. Seada Seljubca. Knjigu koja je rezultat višegodišnjeg istraživanja autora izdali su Muftijstvo tuzlansko i Institut za društvena i religijska istraživanja. Prema tvrdnji autora knjiga je nastala na bazi obrade jednog dokumenta iz 1950. godine naslovljenog sa Popis vjerskih službenika.

– Riječ je o Kartoteci službenika Islamske vjerske zajednice na području Vakufskog povjerenstva u Tuzli iz 1950. godine, iako je ona ažurirana i nekoliko godina kasnije. U Kartoteci se navode vjerski službenici, u najviše slučajeva imami i muallimi, a i jedan broj mujezina. Muallimi su obučavali djecu u mektebima ali i u školama, kao vjeroučitelji. Za neke vjerske službenike je stavljena oznaka dž. (džematski) imam – kaže na početku razgovora za Preporod.info dr. Seljubac.

Islamska zajednica, podsjeća dr. Seljubac, je tada imala naziv Islamska vjerska zajednica u FNRJ (Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji), a na snazi je bio Ustav iz 1947. godine. Dužnosti svake kategorije vjerskih službenika su definisane tim Ustavom.

– Vakufsko povjerenstvo je bilo vjersko-prosvjetni i imovinski organ Islamske vjerske zajednice za područje dva ili više džemata. Staralo se o potrebama Islamske vjerske zajednice, rukovodilo i nadziralo rad džematskih odbora i o svim pitanjima, kada samo nije nadležno, podnosilo svoje mišljenje i prijedloge višim organima. Vakufsko povjerenstvo u Tuzli je tada obuhvatalo područje Tuzlanskog sreza – ističe dr. Seljubac.

On navodi da je to povjerenstvo u periodu od 1945. do 1954. godine imalo 18 džemata: Tuzla, Gornja Tuzla, Lisovići, Dobrnja, Moranjci Gornji, Seona, Miričina, Dobošnica, Turija, Puračić, Lukavac T., Priluk, Banovići, Đurđevik, Bašigovci, Lukavica Gornja, Gornje Vukovije i Gornje Hrasno.

– U Kartoteci su spomenuta, uglavnom sjedišta imamata ili mjesta u kojima se nalazila osnovna škola, kada se spominju muallimi (vjeroučitelji). Jedan dio sela smo spomenuli u biografijama službenika, dok jedan dio nismo. Također, jedan broj tada aktivnih imama, mujezina ili mualima nije spomenut u Kartoteci, a nalazili su se na tom području. Nemamo odgovor po kojem su kriteriju, ili iz kojeg razloga, izostavljeni. Mi smo, mada vjerujemo nepotpuno, neke od njih spomenuli u podnožnom tekstu ovog rada, a neki su navedeni u biografijama službenika – napominje dr. Seljubac.

Upitan da prokomentariše prilike i izazove tog vremena napominje da treba imati na umu da se radi o periodu poslije Drugog svjetskog rata kada ateizacija uzima maha, vjerske aktivnosti bivaju svedene na osnovne, vjerska pouka zatvorena u zidove džamije, mektebi kao institucije zatvoreni, vjeronauka u školama ukinuta, a i mnogi imami i muallimi, sa izmišljenim optužbama, završavali iza zatvorskih rešetaka.

Kada je u pitanju fokus djelovanja vjerskih službenika tog vremena dr. Seljubac kaže da to zavisi od kategorije vjerskog službenika te da su u skladu s tim bile definisane i njegove obaveze.

– Na primjer, džematski imam, koji je tada imao ulogu koju danas ima glavni imam jednog medžlisa, je bio vjerski predstavnik džemata i vršio prvenstveno vjerske funkcije. Svoju dužnost obavljao je po islamskim propisima i uputama viših vjerskih organa. Vršio je imamsku dužnost u džamiji svoga džemata, održavao vjersku nastavu, starao se o vjerskom vaspitanju svojih džematlija, vodio evidenciju pripadnika Islamske vjerske zajednice na svome području i vršio nadzor nad ostalim vjerskim službenicima svoga džemata, ukoliko to pravo nadzora nije pridržano za više vjerske organe – govori dr. Seljubac.

Dodaje da je obavljao i vjenčanja po vjerskim propisima, a džematskog imama, koji je morao imati potrebne vjerske kvalifikacije, postavljao je ulema-medžlis, odnosno organ koji vrši njegovu funkciju. U Kartoteci je, uz druge podatke, naveden i broj dekreta kojeg je izdao Ulema-medžlis.

– “Džamijski” imam je vršio većinu obaveza koje je vršio i džematski imam izuzev onih koje se tiču nadzora i izvještavanja, te vođenja matičnih knjiga i vjenčanja. Imam je u najviše slučajeva istovremeno bio i muallim – govori dr. Seljubac.

Mualim je, nastavlja dr. Seljubac, uzevši u obzir promjene koje su u pogledu mualimske dužnosti nastale u godinama blizu 1950., nešto neposredno prije i nešto kasnije, bila osoba koja je zadužena da realizira nastavu islamske vjeronauke u školama i mektebima.

– Ako uzmemo u obzir činjenicu da je 1948. godine taj nastavni predmet isključen iz javnog sistema obrazovanja, uloga mekteba u očuvanju islamskog identiteta, uz porodicu, postala je izraženija, a uloga mualima delikatnija. Znatan broj mualima iz školskih prostora prešao je u mektebske, a kada je mekteb, početkom 1952. godine potpuno ukinut, mektebska nastava je organizirana samo u džamijama ili mesdžidima – kaže dr. Seljubac.

Treba znati, ističe autor, da nakon ukidanja mekteba, kao zasebnih institucija, njihove zgrade su razgrabljene za potrebe osnovnih škola, zadružnih domova, skladiša i slično. Odatle je razumljivo što je u to vrijeme jedan broj vjerskih službenika, bilo dobrovoljno, bilo po sili zakona (naprimjer, vjeroučitelji po osnovnim i srednjim školama), bilo iz straha zbog militantne ateističke propagande, napustio vjersku službu, smatrajući je u poratnim okolnostima besperspektivnom.

– Međutim, najveći broj nižih vjerskih, uglavnom seoskih i drugih džematskih imama, ostao je vjeran svom pozivu i svojim dužnostima. To vidimo u biografijama službenika iz ove Kartoteke.

Dužnosti mujezina nikada nisu bile svedene samo na mujezinluk. Često je uz to bila i obaveza vođenja računa o čistoći džamije, ali i zamjenjivanje imama u vrijeme njegovog odsustva ili preopterećenja muallimskom dužnošću u više mekteba – ističe dr. Seljubac.

Upitan postoje li sličnosti sa djelovanjem vjerskih službenika u tom vremenu i danas, dr. Seljubac kaže da sličnosti postoje.

– Misija je ostala ista. Neke nepovoljnosti u uslovima rada koje su bile tada, danas su, u slobodi vjere, otklonjene. Materijalne pretpostavke su mnogo povoljnije, ali su obaveze mnogostruko veće, jer su se vrste imamskih poslova usložnile. Razlika je u razdvojenosti uloge muallima i vjeroučitelja danas. Programi rada i udžbenici su drugačiji nego onda, kao i metodologija rada. Osavremenjavanje nastavnog i odgojnog procesa je uveliko vidljiv. Sloboda u radu je neprocjenjivi faktor – govori dr. Seljubac.

Dodaje da su plaće imama i vjeroučitelja danas, koliko god bile skromne, povoljnije nego onda, jer su tadašnji vjerski službenici bili prisiljeni uzimati vakufsku zemlju i obradom iste dopunjavati budžet. Prihodi sa vakufske zemlje su nekima bili jedina plaća.

Govoreći o važnosti izučavanja djelovanja Islamske zajednice u prošlosti dr. Seljubac ističe da su analize i komparacije uvijek korisne kada se iz njih uzme pouka za sadašnjost i budućnost.

– Iz iskustva rada na ovoj knjizi došli smo do poražavajuće spoznaje da veliki broj mladih imama, muallima, vjeroučitelja uopće ne zna za većinu kolega koji su u njegovoj džamiji ili njegovoj školi radili u tako važnim periodima bošnjačke povijesti.

Ima jedan broj potomaka nekadašnjih vrijednih vjerskih službenika koji o svojim precima ne znaju baš mnogo. Nekima se ni mezar ne zna, a kod nekih je mezar u jako lošem stanju – govori dr. Seljubac.

Ima, nastavlja, i jako pozitivnih primjera vođenja preciznog, dokumentovanog i detaljnog ljetopisa džamija i džemata, kao i porodica koji čuvaju svoju porodičnu dokumentaciju na veoma pedantan i brižljiv način. A tu su i mladi istraživači koji se ne ustručavaju posjetiti arhive svoga kantona, općine ili arhive Islamske zajednice da bi pronašli više podataka o vrijednim ljudima svoga kraja zaslužnim što i danas ezan traje u njihovom džematu.

– Važnost ovakvih radova je i u tome što, osim informacije o kontinuitetu misije vjerskih službenika jednog područja, nudi i pozitivnu snagu koja se može crpiti iz njihove požrtvovanosti kao motivirajuću energiju za mlade službenike vjere danas i u budućnosti. Posebno u periodima kada se osjeti pomanjkanje motivacije i izostanak očekujućih rezultata – kaže na kraju razgovora za Preporod.info dr. Seljubac.

(Alem Dedić/Preporod.info)