Mekteb opet počinje

Najuzvišeniji čin poštovanja prema našem Tvorcu i mi i Arapi oslovljavamo rječju ‘’sedžda’’, a, hvala Allahu, činimo je širom svijeta u stotinama hiljada ‘’mesdžida’’, što je riječ koju, opet, svi razumijemo. Najpreču kur’ansku naredbu i u bosanskom i u arapskom jeziku nalazimo u riječi ‘’ilm’’, čovjeka koji posjeduje znanje zajedno zovemo ‘’alim’’, dok za onoga koji tom znanju podučava i druge velimo da je ‘’muallim’’.
Mogli bismo ovako u nedogled. Ipak, staćemo na ilmu, alimima i muallimima. Nije znanje bez razloga prvo spomenuto u Kur’anu i nije mu badava dat prioritet nad, recimo, ibadetom. Ibadeti poput namaza, posta, učenja Kur’ana ili zikra ne postižu svoju istinsku vrijednost ukoliko nisu popraćeni intelektualnim naporom, znanjem, razmišljanjem – ilmom. Znanje je stalna ljudska potreba, kao što reče imam Šafija: ‘’Hrana i piće mi trebaju dva ili tri puta dnevno; znanje mi treba koliko god puta udahnem i izdahnem’’. Muhammed a.s., veli: ‘’Dvojica se nikako ne mogu zasititi: onaj koji traži znanje i onaj koji traži imetak’’. Adem a.s., je po stvaranju podučen nazivima svih stvari uz naredbu da svoje znanje stalno usavršava. Musa’u a.s., je Allah dž.š. putem hazreti Hidra pokazao da je tačna kur’anska tvrdnja ‘’fevka kulli zi ‘ilmin ‘alim’’ (nad svakim znalcem ima znaniji). Na važnost stalnog stjecanja znanja ukazao je i naš imam, Ebu Hanife r.a., kada je rekao: ‘’Ko smatra da više nema potrebe da uči, neka plače sam nad sobom!’’.
Na osnovu onoga što smo do sada naveli, a to je tek kap u moru u odnosu na ono što bi se o znanju moglo reći, možemo sasvim komotno preispitati svoj odnos spram učenja. Govorim to ponukan izuzetno važnim povodom. Za trenutak ćemo se opet vratiti jezicima; našem i arapskom. U njima se za knjigu, kao primarni izvor znanja, opet koristi jedinstven izraz ‘’kitab’’ (u nas ponekad i ćitab). E sad, ako se dersovi drže u medresama, ako se sedžde čine u mesdžidima, gdje onda alimi i muallimi šire ilm sadržan u kitabima?
U mektebu.
Nova mektepska 2011/2012.godina već je počela a budući da je upravo mekteb ubjedljivo najvažnija sfera aktivnosti, kako imama, tako i djece i roditelja, važno je da mu posvetimo značajniju pažnju. Naravno, prostor ne dozvoljava da o mektebu kažemo sve što bi se moglo i trebalo reći.
Najprije valja istaći činjenicu da se mektepska pouka bazira na dobrovoljnoj osnovi, prije svega djece koja, kako se čini, kao nikada ranije imaju slobodu izbora – ići u mekteb ili ne. Dakako, odlazak u mekteb i ranije je bio na dobrovoljnoj osnovi. Međutim, riječ roditelja ranije je imala puno veću težinu nego danas. Poređenja radi, sjećajući se svojih mektepskih dana i uobičajenih nestašluka, nerijetko sam od svojih imama, rahmetli Osmana i Mustafe dobijao batine kojima bi se poslije bez oklijevanja pridodale i one roditeljske. Iako se takvo što ne može niti treba opravdavati, rezultat je bio dosta ozbiljniji doživljaj i poimanje mekteba.
Drugi bitan detalj leži u činjenici koju će oni nešto stariji rado posvjedočiti. Naime, mekteb trajno obilježi čovjeka, navike steknute u tom periodu lakše se zadržavaju a znanje steknuto u mektepskim klupama ili nerijetko klečeći na koljenima teško, da ne kažem nikako, se ne zaboravlja.
Nadalje, djeca koja prođu kroz mekteb, uz sve znanje koje steknu, okite se još jednom, naizgled bezazlenom ali veoma bitnom navikom – posve obično i neopterećeno doživljavaju ambijent džamije ili mesdžida. Puno puta sam bio u prilici gledati ili razgovarati sa mladićima, pa i odraslim ljudima, koji uslijed nepohađanja mekteba u djetinjstvu vode pravu malu unutarnju borbu sa samim sobom u slučaju želje da uđu u džamiju. Nerijetko se prelazak džamijskog praga i prisustvo nekom od namaza od strane takvih zadrže tek na željama. Strah od nepoznatog, zaziranje od reakcija drugih i doživljaj džamije kao mjesta gdje se ne uklapaju samo su produkt izostanka mekteba. Djeca koja pohađaju mekteb nikada se neće suočiti sa ovakvim ‘’neugodnostima’’. Naprotiv, posjeta džamiji evociraće im brojne uspomene a znanje steknuto kroz mekteb odstraniće svaku nedoumicu ili nelagodu.
Međutim, mektepska nastava danas je posve drugačija te joj kao takvoj treba i prilaziti. Opći dojam je da sloboda djeteta po tom pitanju nikada nije bila veća a uloga (volja, odgovornost, zainteresiranost) roditelja nikada manja. Tu do izražaja dolazi imam ili muallim koji mora imati na umu dvije ključne činjenice: privrženost i posvećenost muallimskom pozivu te ljubav i predanost djeci. Svaki posao, posebno onaj muallimski, kome se prilazi površno, tek toliko da se obavi, i kome se ne prilazi sa ljubavlju, a niko to bolje od djece ne može primjetiti, unaprijed je osuđen na neuspjeh.
Imam ili muallim, također, mora imati na umu činjenicu da današnje dijete želi da se osjeća bitnim i korisnim. U tom smislu mu je, kao voditelju mektepskog procesa, iznimno važno da bude kreativan te da kroz stalno osmišljavanje novih sadržaja i stalno osvježavanje mekteba kroz različite vidove aktivnosti, dijete drži prisutnim i u njega usađuje osjećaj bitnosti. Časovi u prirodi, posjete pojedinim institucijama, razmjena iskustava i posjeta sa drugim mektebima, organizovanje različitih sekcija (literarna, sportska, sekcija Kur’ana i sl.), stimulacije uspješnijih polaznika uz sugestiju da pomognu onima koji teže savlađuju nastavnu materiju te niz drugih sadržaja, shodno mogućnostima, samo su neke od širom otvorenih opcija u mektebu.
Ipak, usudio bih se reći da je presudna stvar bitna za unaprjeđenje kvaliteta ali i kvantiteta mekteba u pridobijanju roditelja. Sa i bez roditelja mekteb nije niti može biti isti. Da bi osjetio naklonost ka mektebu, roditelj, posebno onaj koji nema mektepskog iskustva, mora osjetiti da je to nešto što u pozitivnom smislu ispunjava njegovo dijete. Takvog roditelja valja postepeno učiti da ne bude puki posmatrač te da iz posve pasivnog odnose preuzme inicijativu, konsultuje imama ili muallima, daje sugestije i aktivno se uključi u mektepski proces. Načina da se to postigne je mnogo. Spomenuću jedan. Na kraju prošle mektepske godine, u našem džematu smo prilikom prigodne svečanosti, između ostalog, prikladnom diplomom nagradili i najagilnije roditelje, što je simbolična gesta koja je imala velikog odjeka među drugima i čije plodove ćemo, siguran sam, ubirati u budućnosti.
Dakle, mekteb je institucija koju pohađa oko 100 000 djece u našoj zemlji. Broj je, dakako, zadovoljavajući ali prostora i mogućnosti za napredak definitivno ima. Samo ih treba mudro i kreativno iskoristiti.
Svim imamima i muallimima, djeci te roditeljima od srca želim bereketnu i uspješnu novu mektepsku 2011/2012. godinu.