Moramo obnoviti kraljevsko lice i kraljevsku dušu Bošnjaka (II dio)

Da li je Evropa kršćanski kontinent?

Dakle, postoji jedna distanca prema islamu i to je nešto što sad moramo da rasvijetlimo iz perspektive činjenica. Osnovna teza je da je Evropa ustvari hrišćanski kontinent i da je islam u neku ruku uvezena, ofanzivna, kako god hoćete, agresivna, sa agresivnom intervencijom uvezena religija, ali svakako ne evropska. Evropska religija je hrišćanstvo. Pogledajmo sasvim jednostavno činjenice.

Hrišćanstvo potiče od Isusa Hrista, ili od Krista. Dakle, on je bio Evropljanin, vjerovatno rođen u Londonu ili možda u Parizu, ili možda negdje u Francuskoj, Španiji, možda oko Vtikana, u Italiji? Ništa od toga nije tačno, ali niko to ne vidi. Ma znam, ali ona je hrišćanska! Ma nije hrišćanska, to nije!

Hrišćanstvo nije nastalo u Evropi. Hrišćanstvo je isto tako importirano, uvezeno u Evropu, a gdje je nastalo? Pa u istoj avliji gdje su nastali jevrejska, hrišćanska i islamska vjera, praktično u istoj. Praotac svih je Abraham, Abram, Ibrahim, i to nije bilo u Evropi. Azija koju inače toliko preziremo i, čak i komentatori govore sad o Azijatima, što je direktno pežorativno (ovaj je takmičar Azijat, nije Azijat, nisu oni Azijati, oni su Azijci; Azijat je vrsta jedne uvrede koja ima i fiziološku podlogu u tom mongoloidnom segmentu, kao bolest, ali dobro, nije to slučajno omaška), dakle Azija je ustvari kolijevka spiritualnosti čovječanstva, sve tri velike religije, monoteističke, i mnoge druge duhovne, su nastale, ali ne u Evropi, mi to tako olahko prisvajamo, nego u Aziji.

Odakle onda animozitet prema islamu, kad je islam, ustvari, isto tako uvezen u Evropu, prihvaćen u Evropi, doveden u Evropu kroz misionare, kroz sveštenike, kroz primjere ljudi, kroz trgovce itd., i primljen od Evropljana koji su prije toga bili sve, samo ne i hrišćani, Jevreji, niti muslimani.

Pod pritiskom Jevreja u posljednjih 150 godina, posebno preko njemačkih univerziteta i to u filozofiji, počelo se govoriti o judeo-kršćanskoj Evropi. Ni Jevreji nisu iz Evrope, ali su Englezi pritisnuli i priznalo se da je Evropa ustvari i judeo-kršćanska, jer su obje religije ostavile značajne tragove na formiranje identiteta Evrope, ali islama nema. Islam znači nije ostavio značajne tragove na identitet Evrope. Evropa je, dakle, dobila spolja identitet, koji je kršćansko-judejski ili judeo-kršćanski, ali ne i islamski. Obje su religije bile integrativne, ali islam je bio destruktivan.

Pogledajmo činjenice, da li je to tako i kada je Evropa postajala i koji dijelovi Evrope su postajali kršćanski, a kada i koji dijelovi su postajali islamski? I na koji način se širila jedna, a na koji način druga religija u Evropi? Dakle, Evropljani nisu ni Jevreji, ni kršćani izvorno, ni muslimani. Oni to postaju. Da vidimo kad to postaju. Prema tome, to da je Evropa dominantno kontinent bilo koje od ovih religija je potpuno bez osnove.

Kršćanstvo i islam u Evropi

Ove religije se šire iz zajedničkog centra, prednja Azija, Arabija, Jerusalem i taj region. Dakle, hrišćanstvo se širi, recimo da krenemo od ovih prostora, među Slavenima negdje od misija Krila i Metodija, ili Ćirila i Metodija, to je negdje 9. vijek, posebno Moravska, pa onda preko teritorija današnje Makedonije, Srbije itd. Tu se počinje širiti u 9-tom vijeku. U Mađarsku dolazi u 10. vijeku, zapravo na kraju 10. vijeka, 1001. kralj Sveti Stefan, nazvan Sveti jer je konstituisao tada mađarsku teritoriju, koja još nije bila država, formirao je jednu cjelinu i uvodi hrišćanstvo. Rusija, oko Kijeva, isto tako početkom 11. vijeka, za vrijeme kneza Vladimira, Kijevska Rusija postaje kršćanska, hrišćanska. Isto tako, krajem 10. i početkom 11.vijeka u Skandinaviji, velikom dijelu Njemačke, Poljskoj, Danskoj, to je znači 980. do 1050., recimo 60-70 godina, širi se hrišćanstvo ili kršćanstvo u tim regionima Evrope. U Britaniji počinje negdje u 7. vijeku, ali opet kasnije se to gubi, pa tek s Normanima, poslije Bitke kod Hestingsa, uvozi se ustvari kao oficijelna religija, jer su pobjedili Normani lokalno britansko stanovništvo, zapravo djelimično satrali i nametnuli hrišćansku ili kršćansku vjeru, ali to je tek 11.vijek.

Ima li tu igdje i traga od islama? Kako da nema! I to nije ovako dovođen, uvožen pojedinačno. Cijela Španija, Endelus, Andaluzija je od kraja 7. vijeka, već početkom 8. uveliko islamska. I to je najrazvijeniji dio Evrope. Duhovni život je nevjerovatno intenzivan, umjetnosti, nauke i filozofija sve što se širilo kasnije, ustvari, počeci renesanse su dolazili preko Španije i preko arapskih prevoda, islamskih prevoda onoga što je nađeno u Aleksandrijskoj biblioteci i što je sačuvano, zahvaljujući njima, prije nego što je Aleksandrijska biblioteka spaljena od kršćana, ali kako god bilo, to je 7., 8.vijek, 9., 10.vijek. Islam je 700 godina tamo i on se širi u početku do Južne Francuske, do Švajcarske, dijelovi Švajcarske su, i čitava sredozemna oblast, i sva ostrva, od istočnih ostrva Majorke itd., preko Sardinije, preko Sicilije do Kipra, do Rodosa, do svih tih ostrva bili pod islamskom vlašću. To je bilo islamsko. Šta se događa sa Balkanom. Obično se misli da je to dolazak Turaka, ali na Balkanu postoje raniji tragovi. Džavid Haverić ima jednu interesantnu, neobično značajnu studiju koja mu je bila magistarska, koju je preradio, objavljena je 2001. u Australiji, on je tamo i magistrirao o ranom islamu na Balkanu, on ima arhivske dokumente da je prisutstvo islama na Balkanu počelo u 8.vijeku, dakle, ne 12.,13., dakle prije Turaka na 100 godina. On navodi za 8. vijek direktne podatke, dokumente, to je onaj sporadični proces kao što se širilo hrišćanstvo. Dobro, moramo vidjeti ovu razliku. Dakle, hrišćanstvo se širi preko Rimskog carstva koje propada. Islam se širi na istom kontinentu, Evropi, preko Abasida, njihove dinastije Kalifat-Abasida, dakle Andaluzije preko carstva i države koja je izvanredno organizovana i koja je u procvatu, koja je više od 700 godina tu, zapravo, ostavlja neizbrisiv pečat na identitet Evrope.

Evropa bez tog kalifata apsolutno ne bi bila ista, to nije brazda ili ožiljak na licu Evrope. To je onaj jedan od njenih najljepših dijelova na tom licu. To se zaboravlja. Koliko je samo od toga srušeno, da ne ulazim, ali to je izvanredno duga priča i uzbudljiva, ali recimo sačuvan je samo onaj dio u Kordobi. Jer kad su htjeli i to rušiti, kad je car vidio, ovaj španski kralj, ustvari, Alfonso, rekao je: Ne, ovo ne rušite, ovo niko na svijetu više neće moći napraviti i tu je uveo svoju palatu. To je sačuvano, ali koliko su rušili, to je nevjerovatno, od arhitekture do literature i vinogradarstva, jer su uzgajali grožđe iako nisu pravili vino. Postoji jedna zabluda o tome, i baš sam nedavno razgovarao s jednom autoricom koja je pravila knjigu, rekla mi je: Muslimani su iskorjenili grožđe, vinovu lozu iz Španije. Ja joj kažem ne, podaci su upravo suprotni. Morala je, da bi provjerila, pitati španske eksperte i oni su rekli, naprotiv, mi smo, kad smo došli tamo, počeli da uništavamo, jer nismo znali kako se uzgaja. Od smokvi do maslina, od vinograda do cvijeća. Poslije joj je bilo drago što je ispravila svoje pogrešne predodžbe. Dakle, islam je ucrtao jednu od najljepših crta na licu Evrope i Evropa to sada priznaje, ali ne prihvata da je ta crta od islama. Dakle, prekrasna Španija, španski duh, španska tradicija, španska muzika, španska arhitektura i 700 godina islama.

Zatim imate ono što se često zaboravlja, rekao sam da se u Rusiji, to je ustvari Kijevska Rusija, to je, zapravo, današnja Ukrajina, širi hrišćanstvo u 10. vijeku, početak 11. vijeka. Međutim, u to vrijeme se formira tzv. Krimski kanat, Zlatna horda, trajao je 700 godina, 600 godina, 680 godina, a Rusi su bili vazali tog Kanata. To je Evropa, to je pred Ural, nije za Ural, jer je Ural ona geografska granica, istočno od Urala se računa Azija, međutim to je na Crnom moru, to je Krim, to je Dobrudža, to je Moldavija, to su sve te zemlje koje su oni držali. Moskva je bila oko 300 godina njihov vazal, plaćala im je i morala da šalje vojnike kad je bilo ratova. Prema tome, to je ostavilo isto tako izuzetno jak pečat na Evropu, na taj dio Evrope i to se gotovo više ne spominje. To je Evropa, to je islam koji je isto tako bio formiran kroz jednu granicu, iako ne tako sofisticiranu državu kakva je bila ona na tlu današnje Španije.

Kad su došle Osmanlije, Osmanlijsko carstvo, ja nerado koristim taj termin, moram reći, ja se opredjeljujem za ovaj tradicionalni koji su koristili osmanski historičari za naziv te države, a to je Osmanli-Devlet. Devlet, ustvari, znači komandevlet, to bi savremeni termin označio kao zajednicu naroda, osmanlijska zajednica naroda. Osmanlije su uvijek bila manjine u svojoj državi. Katkada su padali i do 5%, jer je država bila ogromna sa velikim brojem stanovništva. Nisu nikad prešli oko 30%, negdje oko 27%. Zato, jer je to bila zajednica naroda i kada su oni došli, oni su u Evropi do danas, to nemojmo zaboraviti, jer to je istočni dio Balkana, Balkanskog poluostrva i čitav taj dio je do danas turski, međutim oni su dva puta bili došli do Beča. Sve ove zemlje su bile islamske i sad šta treba da se razumije, ustvari, moja teza nije da, kao što sam rekao, sataniziram jedne, a nekritički hvalim druge. Ja smatram da to nije do supstance ljudi, nego do, takoreći, karaktera onog duhovnog principa, islamskog principa, jer je osmanlijska država, ustvari, bila islamska država. Sultan je bio i državnik, ali i vjerski prvak, u tom smislu on je bio halifa.

Duh islama uvodi toleranciju na svjetsku scenu

Dakle, duh islama je ustvari uveo princip tolerancije na svjetsku scenu. Sva evropska tradicija tolerancije zapravo je, manje ili više, vjerni, ali uglavnom iskrivljeni, nevješti prepis tolerancije koju je osmanlijski duhu islama uveo, ustvari riječ je o modelima administrativnog rješavanja. Od mileta, kao koncepta naroda, nezavisno od svih drugih koji je ravnopravan u jednom osnovnom horizontu, jednak bez obzira na njegovu etničku ili vjersku pripadnost, do nevjerovatne tolerancije u priznavanju prava na sopstveni identitet. Jedan podatak koji malo ko zna, ali dolazi iz prve ruke od predsjednika Evropske konferencije Roma. On, na moje iznenađenje, kaže meni: Znaš li da Romi izvan granica Osmanlijskog carstva ne znaju svoj jezik. Dakle, Romi Rusije, Romi Poljske, Njemačke, Španije, Italije, Britanije nemaju pojma o jeziku, ne znaju romski jezik. Mi smo sačuvali svoj jezik samo na tlu Osmanlijskog carstva. Dakle, jedino je to carstvo koje je, kad se poslije 500 godina ili negdje 380 ili 455, zavisno kako se odakle povlačilo, ostavilo sve narode sa njihovim jezicima, sa njihovim vjerama i sa njihovim školama. Ali o tome ćemo malo kasnije, kad budemo govorili o islamizaciji.

Međutim, model, ustvari, opet je jedna ne tako vidljiva crta na licu Evrope, ali karakterna ključna crta, tolerancija, to je ono što sad Evropa pokušava oživjeti. Ako vidite bilo gdje u svijetu sliku na kojoj su crkva, džamija, i sinagoga, možete biti sigurni da su izgrađene u vrijeme kad je tu vladao islam. Toga nema van islamskog svijeta. To vidite samo na tlu islamskog svijeta. Tek sada pokušavaju, ali opet ne zajedno jer pojavljuje se problem dobijanja dozvola po Evropi; u Njemačkoj i Švajcarskoj vi već znate da nemate dozvolu za minaret, munaru, ali u Varšavi, u Poljskoj, u Mađarskoj daju dozvolu. Ima nekoliko studija iz Njemačke, oni su bar otvoreni i dozvoljavaju da se to istraži, koje pokazuju da se na najnepovoljnijim mjestima daju dozvole, recimo nedavno su krenuli od jednog njemačkog grada, gdje su konačno dali dozvolu, ali vrlo blizu klanice za svinjsko meso. Potom su kazali: šta da radimo sad, rekli su to je jedino s čim grad raspolaže. Na sve načine se, ustvari, još opiru duhu tolerancije koji je u suštini islama sasvim prihvatljiv.

Ta snaga islama je ujedno bila u neku ruku i slabost, jer islam nije ni nacionalistički fokusirana, ni državno centrirana i locirana tradicija. Da vam pokažem s ovim primjerom. Recimo, Srpska pravoslavna crkva danas još ne priznaje autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve, niti autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. To su države koje su dugo bile u sastavu iste države, poslije I svjetskog rata, poslije 1918. g, kroz Kraljevinu, kroz socijalističku, kroz federativnu, ovaku i onakvu Jugoslaviju. Ne priznaju! Zašto? Zato što je nacionalno centrirana Pravoslavna crkva. I ona ne dozvoljava drugome, samo ste vi pravoslavci ako ste Srbi. Ali mi smo Makedonci!. Ne mi vam ne dajemo blagoslov, majka crkva srpska ne daje. O tome ćemo malo kasnije, sada samo da pokušamo da shvatimo, ustvari, šta se onda desilo, ako je to bilo tako dobro, ako su to bila tri carstva, ako su na mnogim mjestima Evrope, ustvari, muslimani došli ne samo prije, nego i došli na mnogo višem nivou: administrativnom, političkom, umjetničkom, književnom, kako god hoćete, kroz države, eto ove tri koje smo spomenuli.

Otkuda onda taj mit da su muslimani neevropska i antievropska opcija, otkuda taj mit koji je do danas poslužio recimo srpskoj propagandi u agresiju na Bosnu da kažu da su oni branili Evropu, a nezahvalna Evropa sada ih napada. Evropa traži da odgovaraju u Hagu oni koji su branili Evropu od tih Azijata-muslimana. Do danas se operiše sa tim terminom, konceptom o tome kako su, ustvari, uvijek oni branili Evropu na granicama od ove pošasti. No, Evropa je bila islamska, kao što smo vidjeli u mnogima dijelovima znatno prije nego što je postala kršćanska. Španija postaje hrišćanska ili kršćanska definitivno 1492. sa progonom svih Jevreja i svih muslimana i sa pokoljem onih koji su odbili to da urade. Naročito u Sardiniji je bilo strašno, navodno sve do posljednjeg su tamo poklali. Neki govore da su poštedili dvoje djece, ali neki izvori kažu nikoga. Oko toga ima strašnih stvari, ali dobro!

Vratimo se sada pitanju zašto se to, ustvari, desilo? Ja opet neću reći da su jedni ljudi izvorno zli, meni principijelno nije prihvatljiva teza da su neki ljudi dobri, a neki ljudi zli. Iza toga stoji, kao što sam rekao, konstitucija. Dakle, ustav jeste konstitucija, to je onaj unutrašnji princip jedne države ili konstitucija čovjeka, čovjekove duše. Ovdje se radio o konstituciji države, ustvari duhovnosti islama, a kada je pao taj veliki protivnik, Osmanli-devlet, odahnuli su Evropejci. Zašto su odahnuli? Zbog poreza. O tome čak, možda na iznenađenje mnogih, piše opširno Engels, pa savjetuje Marksu da čita. Kako su napredovali Turci, ili Osmanlije, seljaci su sa hrišćanskih teritorija bježali na teritorije Osmanlija, jer su se uvjerili da su porezi daleko niži i da je odnos feudalnih gospodara apsolutno tolerantniji nego tamo gdje su bili njihovi hrišćanski gospodari. I da je, ustvari, u velikom dijelu njihovo lahko napredovanje u Evropi bilo omogućeno time da je narod prebjegavao na njihovu teritoriju. I prave paralelnu analizu, koliko su to manja davanja, manji taj zloglasni harač koji je 10%. To je desetak. Danas je onaj porez na tu dodatnu vrijednost, PDV, u Makedoniji je 17%, da ne govorim koliko se odbija još drugoga. Ali kako god bilo, znači, odahnuli su jer je taj primjer za njih bio zastrašujući.

Primjer Budimpešte

Za svo vrijeme dok su Osmanlije bile tu, Evropa nije prihvatila duh tolerancije. Prihvata ga tek sada. Evo jednog primjera sa jedne nedavno održane međunarodne konferencije na kojoj je jedan od članova Parlamenta Mađarske branio tezu da u Mađarskoj, ipak, ima terorizma, i međunarodnog. Pitao sam ga o toleranciji. On kaže da su muslimani tolerantni! Kažem mu ja, evo, uzmimo primjer Budimpešte1526. g. Iste godine, poslije bitke na Mohaču, Osmanlije su umarširale u Budim, tada je bio Budim a kasnije je bila i Pešta. Odgovorio je da je to tačno, mada nije bio siguran u godinu. Tačno 1686., dakle 160 godina poslije, izašli su onim mirovnim dogovorom. E, to je znao. Pitam ga ja, da li su zatekli neke crkve kad su došli? Kaže jesu. Stanje od 1526.? Kako da ne! Stoje li još te crkve? Stoje! Ima ih iz 13. vijeka, iz 12. vijeka! Znači, Turci su došli i otišli a te crkve ostale do dan danas, je l’ to znači da su ih rušili ili da nisu rušili? Pa znači da ih nisu rušili! Tako je! Ima li ih iz 16. vijeka,17. vijeka, jesu li bile tamo? Ima ih toliko i koliko hoćete, ne znam, 7 mi ih je odmah nabrojao. To znači da su dozvoljavali da se grade dok su bili tamo. Pa znači, ispada tako. E, dobro, rekoh, znate li vi koliko je bilo džamija kad su Turci 1686. napustili Budimpeštu. Nije bio siguran. 224! 224! E koliko ih ima danas? Nema ni jedna. Ne samo danas. Sljedeće godine nije bila ni jedna, i o tome govori jedan putopis. Za godinu dana nije ostavljena ni jedna džamija. I danas, oficijelno se ne dozvoljava izgradnja duhovnih objekata islama, na teritoriji Budimpešte, to je 100% sigurno, a možda ni u drugim dijelovima Mađarske, što nije tako sigurno, ali za Budimpeštu je bio siguran.

Ko je onda netolerantan? Dakle, Evropa nije prihvatila tu priču tako lahko. Jer je bio loš primjer. Trebalo je odjednom dozvoliti svima da dignu ruke. Naprotiv, Evropa je bila za svo to vrijeme nevjerovatno netolerantna. Rijetko se spominje pojam ‘PAKS OTOMANIKA’. To je po uzoru na onaj ‘PAKS ROMANA’. U jednom periodu Rimsko carstvo je bilo stabilno i vladao je mir na cijeloj teritoriji. Nije bilo neprijatelja spolja koji bi ugrozili unutrašnji mir. Po tome uzoru, nazvana je ona PAKS OTOMANIKA. Situacija, koja je trajala na Balkanu oko 300 godina. Balkna je bio najmirnije područje  čitavog Crnog mora, do recimo Karlovca. U Evropi, ratovalo se jeste, ali su ljudi ratovali na granicama prema Bagdadu ili u Jemenu. U tom periodu ovdje nije niko ugrožavao državu, carstvo je bilo suvišno snažno. Ovdje nije bilo nikakvih borbi. Taj mir je za Evropu bio nezamisliv, jer upravo u tom periodu bili su vjerski ratovi u Evropi. Katolici i protestanti koji su se do istrebljenja tjerali. Spas je bio samo u bjekstvu.

Prelazak u Ameriku je velikim dijelom izazvan, poslije otkrića 1492., a počinje naročito intenzivno u 17. vijeku, bjegom protestanata. Zašto? Po mnogima je predsjednik Kenedi ubijen jer je bio katolik. Zašto ta velika netolerancija? Zato što su, ustvari, bježali oni koje su vjerski motivi naveli da ratuju do istrebljenja protiv onih drugih. U to vrijeme Evropa je plivala u krvi. Seljački ustanci su je nevjerovatno potresali. Od Martina Lutera do borbi pape protiv svih ovih pojedinačnih država. Zbog toga što neće da razvede britanskog kralja Henrija, on odsiječe T. Morusu glavu, a ovaj pozove vojsku na njega, do toga da su ratovala mnoga mala kneževstva i da su bila uništena od papske vojske, jer nisu htjela plaćati porez i priznavati papsku vlast, što je navelo Martina Lutera da proglasi protestantizam te da zakuca onih svojih 68 teza na kapiji one crkve. Dakle, vjerska tolerancija je bila potpuno nepoznata, jer tamo je, ustvari, bila obrnuta ideja, tj. da duhovni vođa mora biti i apsolutni kralj, gospodar svih dobara i svaka konkurencija se smatrala aspolutno neprihvatljivom. U svakom slučaju, znači odlazak Osmanlija je ustvari značio veliko olakšanje za imperijalne motive Evrope. Nećemo, morati više biti tolerantni. Ovi su postali isuviše opasni s tom pričom o teleranciji. Možete vidjeti tu priču o toleranciji, na primjeru kolika je, recimo, bila tolerancija prema jezicima. To što sam već spomenuo.

Kad su otišli sa Balkana, poslije 500 godina, i najmanji narodi su zadržali svoj jezik. Crnogorci, Makedonci, Grci, koji su oko 400 godina bili Turska, sa svim ostrvima. E, Bugari, Makedonci, Srbi, Bošnjaci razumije se još više. Bosanski je bio oficijelni, diplomatski jezik oko 250 godina za ove terene i zvao se bošnjača, bosanski, direktno bošnjački, po onom turskom, jer to oni tako prevode, ali bio je bosanski jezik. Dakle, svi jezici su ostali i rumunski, i ovi, i oni, i vidjeli smo romski. Samo za ilustraciju, Britanija koja je bila oko 110 godina u Indiji i držala preko 500.000.000 stanovnika dovela je do toga da je u Indiji danas engleski službeni jezik. Ko je ovdje, osim učenih ljudi, bio prinuđen, jer to nije prinuda, ali jeste unutrašnja prinuda da se uče drugi jezici. Mogao ti je proći čitav život znajući samo svoj

jezik i tako se to desilo. Dakle, šta je bilo?!

Odlazak Osmanlijskog carstva je predstavljalo veliko olakšanje za njih, ali se desilo ovo. Islamsko stanovništvo je ostalo na tom terenu, posebno na Balkanu, gdje su se male države počele osamostaljivat. Ne tako brzo kao što se kaže. Nije Srbija ni 1804., ni 1815. postala samostalna. Nego 1871. godine. Dotle  je ona bila formalno vazal Turske. Ali svejedno, kad su se počeli oslobađati, u smislu formiranja samostalne države, porasli su apetiti. Trebalo je prigrabiti što više zemlje. Odatle oni balkanski ratovi. I Grčka i Bugarska i Crna Gora i Srbija, novoformirane države nisu mogle a da ne zarate. Zbog apetita na  teritorije s kojima su tada graničile.

Ali tada dolaze ona ideja kako i s kojim alibijem da osvojimo, da uzmemo te teritorije. Jer to su uglavnom teritorije na kojima je živjelo muslimansko stanovništvo, najvećim dijelom Bošnjaci. Kako ga uzeti, a da to, ipak, ne bude otvorena agresija? Tako što ćemo otvoreno reći da su sve to bili Srbi koji su islamizirani, popustili pod pritiskom. Sada ćemo mi njima pokazati. I u čemu je bio cilj čitavog tog poduhvata? Ili ćemo ih pobiti, ili ćemo ih pokrstiti, ili ćemo ih protjerati. A reći ćemo da su to sve bili Srbi. To je od Vuka Karadžića bila čuvena rečenica. Srbi svi i svuda. Potpuno ideološki motiviran stav. Jer, ako su sve to Srbi, bez obzira što su muslimani, onda mi sada imamo pravo na tu zemlju. Odatle dolazi ta čuvena želja sve do kralja Aleksandra, do Aleksandra Rankovića, ili do Slobodana Miloševića. Da to budu srpske teritorije. Odatle je to ostalo, jer to su bili Srbi, tu nikakvih Bošnjaka nije bilo. Dakle, iza toga stoji jedan konstitutivni princip sasvim hegemonistički, a ne duhovni princip. Iza toga ne mora da stoje nužno loši ljudi, iako radeći to, ti postaješ loš čovjek. Ali, stimulans da se to radi, nije psihopatološki, nego tako da kažem politički. Politički i strateški. Osvojiti teritorij! Međutim, to nije bilo tako jednostavno, jer su ljudi pamtili. Pamtili su da su dobro živjeli, pamtili su da ih niko nije progonio.

Mit o islamizaciji

Pa kako ste sačuvali svoj jezik? Kako vam stoje crkve ? Kako vam niko nije nikoga istrijebio? Kako to da je središte pravoslavnog svijeta, svjetsko sjedište, dakle Vaseljenski sabor, oficijelno nazvan, svo vrijeme bio u Istanbulu? Ako su oni protjerivali hrišćane, tamo je bilo sjedište, tamo je bio arhiepiskop, tamo su bili centri moći pravoslavnog svijeta. Tamo su crkve zvonile. I nijedna crkva u Istanbulu nije srušena, do one Gvozdene, tzv. Gvozdena bugarska crkva, do drvene Ruske crkve. To je ostao centar hrišćanskog svijeta i nije u to se vlada miješala.  To su bile interne stvari. Dakle, kako to da su bili loši?

I onda je izmišljena ta jedna čuvena priča, ta, ustvari, o prisilnom islamiziranju. Ja aspolutno smatram da se taj termin, mora definitvno izbaciti i raduje me to što vidim da se po Bosni izbacuje, i recimo, nažalost, hajde što se iz susjednih zemalja ne izbacuje, nego što se i u međunarodnoj produkciji taj termin ne briše. Ja sam nedavno imao priliku da vidim nekoliko časopisa koji uporno insistiraju, nakon nekih mojih sugestija u nekim drugim časopisima, na tom terminu, ne komentarišući tvrdnju da taj termin ne odgovara relanosti. Nije problem da li je uvredljiv, a uvredljiv jeste, jer npr. islamizacija podsjeća na vakcinaciju. Tu dolaze ljudi i ti im udaraš injekcije, te postaju muslimani. Pri tom moram reći da je historijski bilo manje pritiska za islamizaciju, nego danas za vakcinaciju. Ako ne vakcinišete dijete, odmah vam dođu iz zdravstvenog doma itd., ili prijave kako niste vakcinisali dijete. Tamo niko nije slao nikakve prijave zato što se niste islamizirali.

O tome moramo reći pravu riječ, a prava riječ je da islamizacije nije bilo. Ja sam prije 20-tak godina na jednoj konferenciji, međunarodnoj, tvrdeći da nije bilo, u neku ruku igrao na provjerenu kartu i reko ne postoji ni jedan dokument, ja za njega ne znam, a vi navodite da je to opštepoznata činjenica, kako su nabijali na kolac, palili ljude, prinuđivali sveštenike itd. da pređu na islam. Rekao sam da su 1% godišnje uspjevali takvom moći natjerati ljude u islam, 1% ljudi za 100 godina to bi bio stopostotni učinak. Nema više od 100%. Oni za 500 godina nisu uspjeli, pa šta je 0,002%. Koji je to tempo prirasta pod pritiskom nabijanja na kolac i kako to da su svi ti heroji ostali živi. Taj narod koji je odbio, ti članovi koji su odbili da prihvate nisu istrijebljeni, to mi je nejasno. Tvrdim da nema niti jedan dokument. Odmah su skočili svi historičari: Vidjet ćete dat ćemo vam koliko hoćete dokumenata. Do danas ni jedan jedini dokument koji bi to potkrijepio empirijskim pokazateljima nije došao na uvid, ni meni ni časopisu s kojim ja sarađujem. Dakle, nije bilo islamizacije, nije bilo ni turkizacije, što znači, nije bilo ni prisiljavanje da se uči turski jezik. Učio ga je onaj ko je htio. Ili trgovac, ili naučnik itd., i bilo mu je slobodno da ga uči. Ali kako su Bošnjaci postali muslimani. Tu ja prvo hoću da kažem ovo, tu neću da tražim nikakve uzroke, moram napraviti jednu malu  metodološku fiziološku digresiju. U striktnom smislu, pojam uzroka se ne odnosi na ljudsko društvo.

Ako bi neko pisao, a mnogi pišu, recimo o uzrocima II svjetskog rata, moglo bi se lahko dokazati da on ne zna šta piše. Jer uzroka nema. Pa kako je onda došlo do II svjetskog rata. Bez uzroka? Tako je! Pa kako?! Zato što u ljudskom ponašanju, i u kolektivnom i u individualnom, nema uzroka. Postoje motivi! Postoje aspiracije, postoje afiniteti, postoje planovi, programi, ali ne uzroci. U striktnom smislu, tehnološkom, uzrok je ustvari jedna pojava koja uvijek i nužno izaziva isti efekat. Ona pojava koja djeluje, dakle ona koja je prva, jeste uzrok. Ona koja nastaje, jeste posljedica. Kod ljudi nemate uzrok i posljedicu. Imate ustvari jedan elemenat, koji aficira, djeluje i onda imate procjenu. Ako neko nekoga uvrijedi, pa mu opsuje majku, a ovaj njega odmah udari, reći će šta je bio uzrok tuče. To što je opsovao? I onda zovnite, recimo, tri momka koji su poznati razbijači ili policajci pod punim oružjem i tog istog čovjeka da u kafani opsuju majku. Neće mu pasti na pamet da ih udari. On je sada procjenio da je previše riskantno udariti. I kazat će, pa dobro, šta psujete, šta sam uradio? Ma dolazi s nama! Pa dobro, polazi s nama! Pa dobro, ali ja ništa nisam uradio! Neće biti agresivan. Ustvari, šta to znači. Nije uzrok, nego je on procijenio da je u prvom slučaju jači, pa je uzvratio udarcem. To je njegov motiv, sad ću ja njemu pokazati! U drugom slučaju motiv je bio to što su ovi mnogo jači. Ja ću sada da gledam, da sačuvam živu glavu.

Prema tome, s druge strane možete u obrnutoj situaciji reći: radite šta god hoćete! Čovjek ponekad odluči, ma neka rade šta hoće! Pa čekaj, ubit će te! Ma neka ubijaju jedan je život! Kao staro odijelo kad prođe, bacit ću ga! I takvih primjera, junaštva, a i tako reći, fanatizma, imate koliko god hoćete. Dakle, nikakva prijetnja nije uzrok za reakciju. Ona je samo faktor koja se uzima u obzir i tjera na reakciju, pa čovjek reaguje ili ovako ili onako. Dakle, u ovom slučaju, proces primanja islama, nije proces u kom imate uzroke i posljedice, nego imate jedan izbor, na koji ljudi reaguju ili ovako ili onako. Neko može opet reći: Pa da, izbor je ako prihvatiš nećete nabiti na kolac, ako ne prihvatiš hoće. To smo, čini mi se, apsolvirali time što smo pokazali da nema ništa u tome, jer stanovništvo koje nije prihvatilo islam nije bilo šikanirano ni nakakav način. Njihove crkve nisu rušene, naprotiv građene su, njihovi jezici nisu ukidani, čak su škole bile toliko rasprostranjene da je po posljednjem popisu, Hilmi Pašaga je napravio popis 1905. za južni dio Balkana, od Soluna do negdje Prištine, prema kojem od oko 1000 škola samo je oko 180 škola bilo na turskom jeziku. Oko 838 škola su bile na drugim jezicima, da li grčkom, da li jevrejskom, jer to je bio veliki jevrejski grad.

Jevreji kad su protjerani iz Španije, niko ih nije primao, samo Osmanlijsko carstvo. Odatle su Jevreji došli u Sarajevu i od tada su bili u Bitolju, u Skoplju, u Istanbulu, u Sofiji. Na toj teritoriji su oni našli sklonište, tek poslije su polahko, poslije pada Osmanlijskog carstva,  prelazili u zapadnu Evropu, ali su se tamo pretvarali u kripto-jevreje. Zbog toga se Jevreji u Rusiji zovu sa ruskim imenima, samo zadrže po jedno. U Njemačkoj s njemačkim. I govorili su samo u javnosti lokalne jezike, ne svoje. Svoj je bio tajan, za kripto-jevreje. Dok su Jevreji bili potpuno oficijelni na teritoriji islamskog svijeta. Kako god bilo, ta ilustracija o kojoj vam govorim, je sočna. Ima jedan region u Makedoniji koji se zove Marijovo, vrlo je, da kažem, slikovit, spektakularan, podsjeća na jedan ogroman krater, tako izvanredni bridovi su mu visoki, a unutra je rasprostranjen, interesantan itd., i to je zabačeno mjesto. Bila je nedavno umjetničko-dramska konferencija i mi odlazimo u taj zabačeni dio i tamo ta grupa ljudi s kojima sam ja zastajemo oko jedne crkve. Idemo do crkve, crkve Svetog Ilije. I onda, naravno, poslije prvog onog olabljivanja i veselja, počinju priče: Vidi ti, moj profesore, gdje su naši morali graditi crkve. Bogu iza leđa! A zašto to?  Pa kaže da ih ne nađu oni Turci, da ih odmah oni ne bi spalili. Ja siđem, jer to, naravno, nema nikakve veze, stoji crkva u središtu Skoplja iz 12.vijeka, ili Nerezi iz 12.vijeka.

Siđem dole. Crkva je restaurirana. Zanimljiv slučaj, pa nećete zamjeriti što ću vam ga prenijeti, jer možete i vi to vidjeti tamo, to je na putu pa prema Vitovištu. Isplati se vidjeti. Taj predio je izvanredan. I ona je potpuno restaurirana, pa je i jedan natpis restauriran. Ja ga pročitam i odem gore. Kažem im dođite da vidite dole, nešto ne mogu baš najbolje da pročitam šta ovdje piše. Jedan od glumaca, jer je bio takav dramski festival, čita: Da Bog poživi, na makedonskom, staroslavenskom, našeg sultana Abdulhamida koji novcem svojim ovaj manastir podiže. Ovi gledaju. Zinuli. Čitaj, čitaj dalje, šta si stao, rekoh. Godine te i te, sultan Abdulhamid podiže ovu crkvu svojim novcem. E, pa, rekoh kako je dao pare, a vidi ovi je sakrili da je ne sruše. Što je sultan dao pare? Naravno, takvih slučajeva je bilo koliko hoćete. Postoji još jedan primjer, jedan mnogo veći i poznatiji, riječ je o manastiru. To je Jokina, u Sagovskom, čuveni manastir gdje ima i umjetničkih kolonija. Niko neće da vidi dok mu ja na vratima ne pokažem, da na vratima piše da je bio požaren 1897. , a 1901. da ga je svojim novcem isti taj sultan obnovio. Niko ne spominje Ahdnamu, sultana Fatiha, El-Fatiha, Mehmeda II, koja je ustvari dokument koji bi mogao ići u povelju o zaštiti ljudskih prava, zaštitu religioznih prava svih zajednica.

Spominju ga iako recimo postoji nesporazum oko ovog El-Fatiha, svi ga prevode, to je Sultan Mehmed-Osvajač. On je osvajač. Vidite! Postoji jedan tekst o njemu, baš iz pera jednog od njegovih, da kažem, biografa. On kaže da se složio da mu daju taj naziv, taj dodatak El-Fatih, zbog Fatihe. Uvodno otvaranje. Uvođenje. Jer je on žudio da u Istanbul, u Konstantinopolj tadašnji, uvede islam. Da ga otvori za islam. Jer je bio zatvoren za islam. I on nije rušio. Zato sam rekao hrišćanstvo je ostalo u središtu Konstatinopolja, bivšeg, a sada Istanbula sve do danas. I danas je tamo središte Pravoslavne crkve. Svjetske Pravoslavne crkve. I dan danas. E, dakle, nije on osvajač, nego je onaj koji je otvorio grad. Najveće razaranje Istanbula su napravili, već pogađate, krstaši. Strahovito razranje koje je opisivano u detalje, užasno razaranje, dok ovdje praktično nije bilo razaranja, osim par incidenata, jer ipak je to ordija koja je žestoko ratovala, razjareni ljudi su međutim odmah bili kažnjeni. Već drugi dan su prestale paljevine i pljačke.

Ali da vidimo. Kako se desilo da se Bošnjaci islamiziraju? Osim bogumilskog momenta, koji je vrlo zanimljiv i moglo bi se o njemu razgovarati opširno kao posebnoj temi. I bilo bi malo možda i cijeli semestar da se govori, jer sada već ima prilično materijala, mada je i dalje to dosta, kako da je nazovem, neprozirna, netransparentna tema, ali ima već prilično zanimljivih izvještaja i može se podosta toga zaključiti. Glavni momenat je bio izbor koji se stavljao pred ljude, jer pritiska nije bilo. Do danas nema ni jedan dokument o prinudnom prevođenju na islam nikoga kao što i sami znate, to je šehadet koji se kaže pred svjedocima dobrovoljno. Ne može se to silom. Osim toga, u Kur'ani Kerimu imate eksplicitnu zabranu za vršenje pritiska u vjeru. Riječ je o suri El-Beqare gdje se ističe da u vjeru pritiska nema. Da ne ulazimo sad u to, mada je značajno za onu konstataciju, za onaj duh, ustavni duh islam. Dakle, ne pritisku. To je bilo vrijeme duboke religioznosti. Ja zato smatram da i danas, kao i tada, ne smijemo nikoga pitati zašto si prihvatio islam ili zašto nisi prihvatio islam. Čim je zašto si, tu nema uzroka i posljedica jer smo rekli da je uzrok ono što nužno izaziva uvijek pojava koja kod nekog uvijek i nužno izaziva istu reakciju, istu drugu pojavu.

Ovo je situacija koja kod nekog izaziva reakcije, kod nekoga ovakve a kod drugoga onakve, dakle to je izbor. Odluka! Motiv! Koja je bila ustvari dilema? Mene je alarmiralo pri istraživanju ove teme to što ni jedna, ali doslovno ni jedna studija na ovu temu ne uzima uopšte u obzir pitanje zašto neki nisu htjeli prihvatiti islam, kao da je izgledalo sasvim prirodno da se ne treba prihvatiti a samo istražuju zašto se prihvatio. Kao da je bilo, naravno, čudno zašto su prihvatili?! Ali kad imate izbor zanimljivo je znati i zašto ste glasali za političara i zašto niste glasali za tog političara. To se uvijek radi u anketama. Zašto ste prihvatili islam, ali zašto niste prihvatili islam?! Jedna imaginarna anketa, koju bi napravio istraživač, mogla bi zaista da objasni situaciju mnogo temeljitije nego što to rade ovi ideološki znanstvenici. Dakle, nije bilo osnove da se tvrdi da je tu bilo nekih uzroka, posebno onaj već skroz notorno olinjali, da ga tako nazovem, argument kako su time konvertiti dobijali ekonomske povlastice. A ko će promjeniti vjeru zbog ekonomskih povlastica, kakve god one bile, ako je imalo vjernik. I kažem, to je vrijeme duboke religioznosti. Pa ljudi su u svakoj vjeri dozvoljavali da ih rastrgnu lavovi ili da ih raspnu na krst ili da im odsijeku glavu ili da im rade šta god, a neće da promijene vjeru.

Notorno olinjali ekonomski argument

Bošnjacima su zabijani čavli od strane komita i knezovih vojnika, jer nisu htjeli da prime hrišćanstvo i da se prekrste. Nekoliko hiljada muslimana: žene, djeca, starci i ono muškaraca, koji nisu htjeli da se pokrste, posječeni su u tolikom broju i tako krvoločno 1809. godine od Karađorđevih ustanika da je Leopon F. Rank, koji je bio glavni njemački a i evropski naučnik u to doba, alarmirao sve evropske sile da se to zaustavi, dakle taj varvarizam. I ta strahovita masakrirajuća praksa ustanika u Beogradu. On govori o nekoliko hiljada pobijenih ljudi koji su odbili da promjene vjeru. Vjera nije obruč bureta, što bi rekli, da je za 100 dinara promijeniš ili odbiješ da je promijeniš. To je ponižavanje samih Bošnjaka, odnosno onih koji su primili islam. To je ideja da su to otpadnici. Čitava historiografija susjednih naroda, pa i naroda koji nisu muslimani u Bosni, gradi se na tezi o moralnim i nemoralnim, o pravednicima i izdajnicima, o hrabrim i o nečasnima, o čvrstima i o prevrtljivima, pri čemu smo uvijek mi sabirali one negativne atribute, dakle to su sve oni koji su primili islam. Zašto? Za ekonomske povlastice. To je tako ponižavajuće. Ja se stvarno naježim na ovim konferencijama kad to neko spomene. Ja ga opomenem da bude pristojan. I vi onda ne razumijete ništa o religiji kad mislite da bi čovjek za 100 ili za 100.000 dinara mogao mijenjat religiju, a kad tvrdite da su to radili i ovi i oni, onda ponižavate cijeli narod. Ja odbijam da prisustvujem dalje takvoj konferenciji. Vi ili ja!

Kako god bilo, problem je u tome da se čak ni ta priča ne slaže sa faktima. Ekonomski efekti prihvatanja islama, kad se sve sabere, bili su, ustvari, za možda jedno od 1-2% nepovoljniji, nego ako se ostajalo u ranijoj, nepromijenjenoj vjeri. Da to sad ne analiziram, iako sam u dobroj formi da pričam (mislim da bih negdje do 11h navečer mogao pričat o tome). Da bi došli do glavne teme skratit ću. Efekti ekonomski su takvi, da je za oko 2% povoljnije bilo ne prihvatiti islam. Samo za ilustraciju, da ne ostanem sasvim dužan, ako se procjeni, recimo, da je jedno imanje npr. moglo davati današnjih 100 KM poreza, jer je recimo godišnje proizvodilo samo 1000 KM vrijednosti, to je taj 10% harač, onda je za hrišćane, odnosno za one koji nisu prihvatali islam, to bila fiksna tarifa u iznosu, a ne u procentu. Dakle, on je plaćao stalno 100 KM, pa ako sljedeće godine bude pametan pa podigne i udvostruči proizvodnju, on će opet platiti samo 100 KM. Dok je klizna tarifa bila za muslimane. Ako ideš na 1000 KM, sljedeće godine na 2000 KM vrijednosti proizvoda onda platiš 200 KM, jer je to 10%, a na 3000 plaćalo se 300 KM. Ako onaj što nije prihvatio islam ode na 5000 KM, on i dalje plaća prvih 100 KM. Međutim, za muslimane imaju i druga izdvajanja, davanje zećata itd., što pokazuje da su nešto malo veća davanja državi bila od strane muslimana nego od hrišćana.

Znači, koja je bila dilema? Ljudima je ponuđena varijanta s dolaskom najmoćnije sile svijeta, fantastično sređene, vidimo to iz one kuće koju sam spomenuo, Muslibegovićeve. Na licu se to prosto vidi, ali vidimo to i iz onih pjesama Avde Međedovića što sam ranije rekao. Vidimo da je to bilo izvanredno sređeno,  uređeno Carstvo koje je donosilo novu veliku ideju. Treću i posljednju riječ Božiju.

Muslimani su već bili prisutni u Evropi od 8. vijeka. Sad dolaze ponovo. S druge strane, dubina vjernika u srednjem vijeku je opšte poznata i to kod svih vjernika, usljed te dubine ginuli su i katolici i protestanti jedni protiv drugih, nepristajući da se promjene čak ni unutar kršćanstva. Štaviše, do danas traje ta mržnja. Vidite Irsku. IRA objavljuje da neće poštovati policijske jedinice u koje se uvode Irci-katolici. U tom smislu dubina religioziteta, kao ljudskog osjećaja, mora biti uzeta u obzir, posebno zbog ovoga što slijedi, a slijedi sljedeće. Promijeniti vjeru znači nije ekonomski razlog, osim što je ponižavajuće, a vidimo da ne odgovara činjenicama. Promijeniti vjeru, znači promijeniti totalno i radikalno način života. Na to se malo ko odlučuje. Može se odlučiti, ako si otišao u Ameriku i tamo gdje te niko ne zna, a ovdje sa svojima nije lahko potpuno promijeniti način života. Posebno familijarnim ljudima u sistemu koji je patrijahalan, gdje ugled zavisi od toga ili gdje čeljad mora slušati komentare.

Šta se događa ako prihvatiš islam? Potpuni prekid sa tradicionalnim načinom života. Prekidaš način ishrane baziran na svinjskom mesu, koji je bio dominantan na Balkanu u to doba. Toga više nema. Možda čeljad voli, možda si i ti volio. Nema više toga. Možda je to bilo najslađe. Nema više. Nema rakije, jer to su jaki vjernici. Više ni ja, ni moji više neće piti alkohol, dakle u ovoj se kući neće više piti. I ti prekidaš i duge porodične veze, koje su sa sveštenicima tu tradicionalno građene, od učešća prilikom gradnje kuće, preko vršenja vjenčanja, u kojima su imali važnu ulogu, te kumstva i sahrane. Sve se to prekida. Iz kuće izlaze ikone. Iz kuće izlazi krst. Da se odlučiš na to treba da si stvarno nevjerovatno jakog unutrašnjeg vjerovanje, jer nema pritiska. I da kažeš od sada ćemo tako živjeti. I da moraš pet puta da se moliš, ti koji nisi morao nikada da se moliš, ti koji si mogao samo nekada se prekrstiti, kada te nešto začudi ili si to mogao pri nekoj crkvenoj svečanosti da uradiš. Ali inače ne moraš, nema ništa što si morao raditi pet puta dnevno. Moraš uzimati abdest u vrijeme u kome je pranje bilo stvarno, otprilike, jedan najveći porok. Šta ćeš se prati? Sapun je uveo islam u Evropu; u 17. vijeku kada Versaj još uvijek nema toaleta ni vodu. Donosili su u bokalima za neke druge potrebe. Inače, Luj XIV se hvali: Moje carsko lice voda nikada nije dotakla. A šta si stavljao? Pomade! Vodu ne! Taj hidrolik, kao što ih naziva jedan francuski sociolog i poznavalac ovog vremena, kaže: To je izum islama, od kupatila do javnih česmi i kanalizacije. Sve je to iz islama došlo, međutim za život tadašnji tradicionalni to je bio prevelik napor. Moraš mijenjati kuću, moraš mijenjati način života, moraš voditi sasvim drugi život, moraš naučiti riječi koje nisi znao, makar ih i ne razumio, makar samo za ove osnovne dove itd. I moraš tjerati na to svoje bližnje i uvjeravati ih. I što je najgore, moraš ići u rat. Sada više nema PAKS OTOMANIKA. Dok god si vojno sposoban, a to je uglavnom bilo do 60- te godine života, nekad 55., ali uglavnom do 60. išao je i sultan i vezir u rat. Svi su išli. Svako ko je vojno sposoban. Ideš gdje te pošalju. Daleko od zavičaja 3000 km, ne da braniš svoju kuću, ne da braniš svoje selo i djecu, ideš tamo i ostavljaš ih na dugo vremena. Vojni rok je bio od 8-15 godina, u jednom periodu 12, ali uglavnom 8 godina. Odatle u narodnim pjesmama nalazimo uspomenu i sjećanje na sve to, tek što se mladić oženio dođoše da ga zovu u vojsku, ili tek što mu se rodilo prvo dijete, ili još mu se nije ni radilo a mora ići u vojsku.

Herojstvo žene Bošnjakinje

Išli su svi u vojsku. Imaš 5 sinova i kako stasavaju svi će ići; ako su stasali svi idu; ako je najmlađem 20 godina opet svi idu. Možemo ti ostaviti jedno da se brine za imanje. Žene ostaju same, žene su prave heroine i junakinje toga vremena. U bošnjačkom i islamskom svijetu. One čuvaju kuću. Ja lično mislim da je autoritet Bošnjakinja koje su bile u kućama bio mnogo veći nego da su bile na bilo kojem drugom mjestu. One su čuvale duh bošnjaštva. One su fino vaspitane i neće na ulici da to pokazuju. Ali ja nisam sreo ni jednu seljačku kuću u kojoj muž, zaista, ne pita svoju ženu i gdje ona ne odlučuje praktično o ključnim stvarima i to na zadovoljstvo muža, a ne zato što mu se nameće. On njoj vjeruje da će to ona bolje uraditi, od nabavki do svega drugoga i ona to stvarno bolje radi. To je duga tradicija u kojoj je ona ostajala sama bez muškarca. Osam godina je ostajala. Morala je! Sva je kuća bila na njoj i kad on dođe, on kao da je došao u tuđu kuću. On se ne može na nju još privići, akamoli da zna gdje šta stoji i kako treba da ide. Osam godina je žena vodila brigu da to funkcioniše. Ta njena herojska uloga zaslužuje ne samo romane, nego romane i sociološka istraživanja. Važno je razumijevanje tog odnosa autoriteta bošnjačke žene u kući, čemu sam ja od djetinjstva do danas svjedočio iz ličnog primjera i svi Bošnjaci, koje znam, tako funkcionišu. Ustvari, meni se čini da se to samo time može objasniti. Ja se tome divim, ali, s druge strane, to je bio strašan teret. Trebalo je podići djecu, održati kuću osam godina uz, možda, samo nekog muškarca koji ostane od druge žene, jer je malo nespsoban itd. Pri tome se ne zna hoće li se vratiti.

Treba uzeti u obzir i smrtnost regruta, to koliko se ginulo. Samo u jednom periodu, istraživao sam to, 1563-1571., za tih osam godina uzeto je negdje oko 5400 regruta, baš iz ovog regiona, mostarskog i sarajevskog. Osam godina kasnije, vratilo se manje od 400 živih, što je 96% smrtnosti. Jer bi 540 bilo 10% na 5400 regruta. Vratilo se oko 400 osoba. Dakle, 96 % se nije vratilo. Ta herojska žena je morala ostati i dalje, biti gospodarica u kući, sređivati sve za vrijeme odusustva supruga i smrti. A sve ove teškoće su dolazile samo onda, ako se odlučiš za prihvatanje islama. Imajući sve ovo na umu, ja se divim svakome ko je prihvatio islam, jer to je značilo imati tako duboku vjeru u sebi i, po cijenu svega spomenutog, promijeniti način života. Sve to prihvatiti i tako sa ponosom držati se vjere, pa to su stvarno anđeli, a ne ljudi, pa to su stvarno duboki vjernici, treba se diviti svakome ko je to učinio, jer u suprotnom značilo je imati komoditet. Ne mijenjati ništa. I kuća je ista, i hrana je ista, svinje su mi u toru, rakija mi je u flašama ili buradima, i vino, i komšije su mi tu, i krst mi je u kući, i ikone su mi u kući, i crkva mi je tu, i pop mi je tu, i ni s kim ne moram ništa da tumačim, i sve je isto, i psujem, i ne perem se ako neću, radim šta hoću, u svakom slučaju odgovoran sam samo popu, a i to nije nešto. Dakle, sve ostaje isto. Život je bio mnogo lakši! A posebno dolazi ono najvažnije, ne idemo u vojsku.

Hrišćani nisu išli u vojsku. Potpuno sam bezbjedan ja i mojih 5 sinova. Onaj pređe u islam, eno mu sinovi izginoše. Jedan mu se vratio živ. Moji su svi živi. Svi su oženjeni, svi imaju djecu, ja imam unučad. Boga mi, kada pogledaš, trebalo je bit nevjerovatan heroj, neshvatljivo duboke religioznosti, pa bez pritiska prihvatiti islam. Imati neshvatljivo čistu dušu i duboku vjeru. Naprotiv, svi argumenti realnog života su te navodili da ne prihvataš islam. Ako me ne tjeraš što bih ja prelazio, posebno imajući u vidu državu koja je toliko ratovala, državu u kojoj se toliko ginulo. Pa što bih ja išao i slao svoju djecu u vojsku da ginu. Nisu oni ratovali, jer se smatralo, prema islamu, da ne možeš natjerati druge ljude da ginu za Boga u koga ne vjeruju, za vjeru koja nije njihova. To je bila ta duhovna konstitucija islamske države. Oni nisu išli u vojsku i to je nevjerovatno značajan momenat koji niko ne spominje, samo na jednoj konferenciji kad sam rekao jedan je onda dobar poznavalac, historičar rekao, jeste, ali, profesore, vi ste zaboravili da su morali plaćati zato što ne idu u vojsku. To je tačno, ali koliko? Kaže ne znam tačno. Međutim to se zvalo nizamija ili otkup što se ne ide, znači plaćalo se što se ne ide u vojsku. Plaćalo se! U najdužem periodu, iznos je bio jedno janje godišnje, u naturi ili u novcu. Dakle, za jedno janje mi smo svi tu i na broju i mirni. Ko to ne bi dao? Ali, koliko se to povoljno odrazilo na hrišćansko i na islamsko stanovništvo pokazuje jedan sasvim drugi podatak, iz istog onog perioda 1563-1571., kao što sam rekao. Negdje krajem 16. vijeka najveći demografski porast u Evropi ikada zapamćen, jeste porast hrišćanskog stanovništva na ovim teritorijama. U nekim regionima ide za 30 godina na 100%, jer nije se ginulo. Niko te ne progoni. Svi tvoji su tu, svi se žene, sve napreduje. Muslimani ginu. I najveći pad je išao upravo na muslimansko stanovništvo. Prema tome, činjenice su takve.

Jasno je da je prihvatanje islama lični čin i suvereno pravo svakog čovjeka. Iza toga ličnog čina slijedile su posljedice koje smo opisali za prihvatanje i slijedile su posljedice koje smo opisali za neprihvatanje islama. Daleko je komfornije bilo neprihvatiti islam, jer nema nikakvih posljedica. Jedina, do duše indirektna posljedica, jeste ova, ako ne prihvatiš islam, ne možeš napraviti karijeru. Ostat ćeš na tom tvom selu. Bit ćeš trgovac. Vezir nećeš postati. To je istina! U državnu službu nisi mogao. Ali, na kraju krajeva, evo glavnog razloga. Mogao si ostati živ i pri tome da ti niko ne dira u ono što je tvoje.

Termin „islamizacija“ treba biti izbrisan

U tom kontekstu, znači, sva priča o islamizaciji treba da se definitvno izbriše, taj termin ne smije da se upotrebljava, to je pežorativan termin. Mora da se govori o motivima za prihvatanje i motivima za neprihvatanje islama na teritoriji Balkana za vrijeme Osmanli-devlet. To je naučno održiv stav, to je argumentima potkrijepljena teza i neka se istražuje, možda će se naći još neki faktor, ali to su oni najvažniji koje sam ja sagledao.

Međutim, to je trebalo falsifikovati. Upravo tu je priču trebalo falsifikovati, trebalo je demonizirati i satanizirati upravo one koji su prihvatili islam. I to od strane onih koji su sjedili bezbjedno kući. I nisu 300 godina ratovali, nego su bili branjeni od ovih koji su ginuli u susjedstvu. Sada su im okrenuli leđa i na njih udarili govoreći kako su ih nabijali na kolac, a svi su ostali živi ili da su prinuđavali njih da idu i ginu i da prihvataju islam, a oni nisu htjeli prihvatiti islam. Zašto je to bilo potrebno?

Vraćamo se na onaj glavni strateški, politički, ideološki inspirisan motiv. Zato što se morao naći uvjerljiv alibi zbog činjenice da su sada oni tim ljudima otimali zemlju. Zato što su svim begovima i agama oduzimali sve njihove čifluke bez naknade, ponekad sa simboličkom naknadom! Zato što su otimali kuće i sva ona imanja! Ali kako god bilo, stvar je u tome da je bilo potrebno pokazati, odnosno stvoriti iskrivljenu sliku o njima i pokazati da oni dobijaju kaznu koju su davno zaslužili. Tvrdili su da su to naši određeni Srbi i mi ćemo ih sada sve kazniti. I to je u početku bila, zaista, žestoko radikalna politika. Poubijati, pokrstiti i raseliti. Tim redom. Ako hoće da se pokrste, uredu je. Neće! Raseliti! Odbijaju li i to, onda pobiti!

Oko tzv. turskog nasilja evo jedan podatak. Vjerujem da je nepoznat. Ja ga nisam sreo bar kod nas u literaturi. Jedini slučaj na koji se pozivaju sa nekim empirijskim argumentom o krupnome turskom nasilju nad hrišćanskim stanovništvom jeste Ćele kula u Nišu. Ćele kula, ćele je ustvari lobanja. To je kula napravljena od ljudskih lobanja. Tu kulu su napravili Turci od srpskih lobanja. I to je istina! Eto, vidiš šta su radili?. Ali ja sam se pitao kako je to moguće da je to jedini dokaz, ako su bili tako svirepi. Mora biti više toga i na drugim mjestima! Nema! Ta je kula, krajem 1809. g. podignuta od poginulih ustanika Karađorđevih. Iste godine, u maju 1809., pri opsjedanju Sjenice, Karađorđevi ustanici su, Turska je bila dosta oslabljena i nije mogla poslat pojačanje dosta dugo, opkolili Sjenicu, na Pešteri, i onda su pregovarali. Nisu bili dovoljno jaki da osvoje tu tvrđavu, odbrana je bila jaka i bilo je oko 3000 ljudi. Tako da ni ovi nisu mogli da se probiju, a ni ovi nisu mogli da osvoje. I onda su počeli pregovori. Na riječ čvrsto datu.

Dogovorili se, jer ako ustanici osvoje tvrđavu, znali su šta ih čeka. Dogovor je bio da ustanici daju prolaz ljudima u Sjenici. Čvrsta riječ je data! Čvrsta riječ! O tome možete naći izvještaj u srpskim izvorima. Antonio Protić. U njegovim historijskim zapisima, inače je bio zapisničar i biograf Karađorđa. Njegov lični pisar. Na zadatu riječ oni su se spremali, dogovreno je da im daju dva dana da se spakuju. Spakovali su se! Na konjima muškarci, žene, djeca i starci. Rečeno je da krenu sa svom opremom i sa svim novcem koji mogu ponijeti, ali drugo ne. Samo ono što su mogli ponijeti, drugo ostaje u Sjenici, ustanicima. Kada su izišli, onda Antonio Protić kaže: Naši su osuli plotu po njima. A čekali su ih u špaliru, kao da ih pozdrave, ‘hajde živjeli, srećno!’, a onda su izvadili kubure, puške, tufeke, jatagane, sablje, i počeli su sječu. Kaže onda: Sutra ako je i jedna manje falila od 2500 glava žena, djece, staraca i pokoja muška i bile su nabodene na vrbovo kolje. Dakle to je podatak o kome svjedoči Antonio Protić. Vuk Karadžić kaže da je to najveća sramota u srpskoj historiji i ja o tome neću da pišem, ali je istina da kad god se toga sjetim, osjećam veliku buku.

Šta se desilo poslije? Dakle, nakon poraza na Čegru, od čijih glava je napravljena Ćele kula, pokolj u Sjenici je direktno proizveo i motivisao da se učini jedan takav korak kao što je Ćele kula i to je pisalo na Ćele kuli. Mi siječemo muške glave u borbi, da vam više nikada ne padne na pamet sjeći glavu djece i žena na mučki način. To je bio čin osvete za pokolj u Sjenici. To je ista ona godina, kada su bili događaji u Beogradu i zbog čega je Leopon Fon Ranke uzdrmao čitavu savjest Evrope tražeći da se prekine pokolj.

Pripremio za objavljivanje: Hasan Eminović

Naslov i međunaslovi redakcijski

(Predavanje akademika Ferida Muhića “Bosna i Bošnjaci – izazovi i perspektive” održano je 28. 04. 2011. g. u Mostaru u okviru manifestacije “Dani mevluda i zikra 2011”.)