Muftija tuzlanski o povratku u Srednje Podrinje i Posavinu

MINA prenosi  taj Izvještaj muftije tuzlanskog Huseina ef. Kavazovića:

Uvod

Muftijstvo tuzlansko obuhvata 23 medžlisa Islamske zajednice u BiH. Od toga broja, dijelom ili u cijelosti, deset je organizirano na području RS-a. Njima pripada 56 džemata. Povratak Bošnjaka u te džemate započet je u martu 1996. godine. Prva povratnička mjesta bila su zvornička naselja Dugi Dio, Nezuk-Križevići i Jusići. Nakon Zvornika, započet je povratak i u ostale gradove Srednjeg i Donjeg Podrinja, te Posavine.

Prvim povratnicima je bilo najteže. Podrinjske i posavske bošnjačke čaršije bile su pune Srba, doseljenih iz Drvara, Glamoča, Sarajeva, Hrvatske i drugih sredina. Bošnjačka imovina je bila oduzeta, a džamije, kuće i svi društveni objekti porušeni, ili devastirani.

Povratak je bitno otežavala sigurnost povratnika, koja je bila na jako niskom nivou. Kretanje je bilo skoro nemoguće. Verbalne napade, uvrede, prijetnje i poniženja povratnika teško je nabrojati. Uvredljivi povici, psovanje „balija“, pjevanje srpskih nacionalističkih pjesama i crne četničke zastave s lobanjama činile su uobičajeni audio-vizuelni dekor. U zanosu mržnje, bacane su flaše i kamenje na bošnjačke kuće i džamije i ispisivani uvredljivi grafiti. Time se intenzivno emitirala vrlo jasna poruka: Bošnjaci nisu dobro došli u Republiku Srpsku.

Oružani i fizički napadi na povratnike

Najsnažniji otpor povratku zabilježen je u Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici i Modriči.

Bošnjaci zvorničkih naselja Dugi Dio, Nezuk-Križevići i Jusići u više navrata su organizirano napadani vatrenim oružjem i bombama.

Godine 1997., u naselju Križevići, Srbi su minirali sve bošnjačke kuće. Odgovor na napade je bilo formiranje šatorskog naselja „Posat“, u kojem je veći broj povratnika kolektivno boravio, istovremeno radeći na obnovi vlastitih kuća i javne infrastrukture, stvarajući pretpostavke za intenzivniji povratak, koji je ubrzo uslijedio. Već 1997. godine, u naseljima Jusići i Dugi Dol, obavljeni su prvi teravih-namazi.

I u Posavini su zabilježeni incidenti. Srbi su izvršili oružani napad na Bošnjake u naselju Tarevci, općina Modriča, dana 19. maja 1999. godine. Tada je bačeno nekoliko bombi na povratnike, bilo je više povrijeđenih lica i učinjena je velika materijalna šteta. Intervenirale su vojne jedinice međunarodne zajednice (SFOR-a).

U naselju Jakeš u Modriči Srbi su bacili ručnu bombu na jednu obnovljenu bošnjačku kuću, koja je, srećom, bila prazna.

Na imanje Osmana Herdića u Modriči bačeno je 8 bombi. Oštećene su kuća i pomoćni objekti.

No, povratnici su ubrzo, kao svojevrstan odgovor, u ramazanu 2000. godine u mektebu u Jakešu organizirali klanjanje prvoga teravih-namaza.

U Bratuncu su, u bombaškom napadu, ubijena dva povratnika 2002. godine.

No, i na tome području, kao prva organizirana aktivnost nakon Agresije, aktivirano je nekoliko punktova za klanjanje teravih-namaza. Osim toga, organizirano su obnovljane po jedna veća kuća u svakom selu, u koju se useljavalo više bošnjačkih porodica, koje bi imale po jednu sobu. Tako organizirani, povratnici su obnavljali ostale kuće i javnu infrastrukturu. Osim toga, organizirali su svakodnevni prijevoz povratnika iz Federacije BiH u Bratunac, kako bi tokom dana mogli raditi na obnovi svojih kuća.

Na području Vlasenice, najteži incident se desio 11. jula 2001. godine, kada je šesnaestogodišnja Meliha Durić ubijena vatrenim oružjem (snajperom) u vlastitoj kući.

Iste godine, Bošnjaci na ovome prostoru su ostvarili najveću stopu povratka. Uzmu li se u obzir svi incidenti koji su se desili u Vlasenici, može se konstatirati da je ovaj grad bastion srpskog radikalizma i nacionalizma. U takvom ambijentu, Bošnjaci su intenzivirali povratak do mjere da su postali politički faktor i dio skupštinske većine na lokalnom nivou.

Za tri dana, od 24. do 27. jula 2000. godine, u Janji je zapaljeno pet kuća, više ih je kamenovano, a na neke su bačene ručne granate. Dok su Srbi to činili, ruski pripadnici SFOR-a su im pljeskali.

Iste godine, u Janju se vratilo oko 2.500 Bošnjaka. Nisu svi bili u svojim kućama – bili su u kućama komšija i rođaka, a poneko i u svojoj štali, ili šupi, čekajući da se oslobode kuće od useljenih Srba iz drugih krajeva. Naprimjer, Šefik Šljepić je s porodicom bio smješten u svojoj savzi (bašči), pod najlonom, čekajući da se provede procedura deložacije. Šest mjeseci je ta porodica bila pod najlonom, a Srbin u kući je to mirno posmatrao. Ipak, Srbin je morao otići, a Šefik se vratio svojoj Janji i u svoju kuću.

Obnova kuća i džamija u gradovima i selima i promjena srpske strategije

Pored svih problema s kojima su se susretali, povratnici nisu posustali. Pokazali su odlučnost i dosljednost u namjeri da se vrate svojim kućama i da svoje najbliže i djecu učine dijelom povratničkog uspjeha. Za to bi im trebalo odati priznanje.

S prvim danima povratka, ti ljudi su imali potrebu za obnovom vjerskih objekata i vjerskog života. Obnova džamija i džemata bila je generator intenzivnijeg povratka.

U periodu 2003-2004. godina negativni naboj prema povratnicima, koji je kod Srba bio izuzetno jak, počinje jenjavati. Međutim, u vrijeme hapšenja Radovana Karadžića, sigurnosna situacija za Bošnjake ponovo je bitno otežana. Tada je napadnuto više vjerskih i privatnih objekata.

Nakon 2003. godine, napadi na povratnike mijenjaju svoj karakter. Srbi odustaju od vatrenog oružja i počinju se koristiti suptilnijim, ali značajno efektivnijim sredstvima opstruiranja povratka. Prvi takav pokušaj vezuje se za povrat bošnjačke imovine.

Imovina koja je tokom Agresije na BiH oduzeta Bošnjacima vraćena je u procentu od 95 %. Međutim, u tom procesu, koji je trajao izvjesni period, bilo je značajnih opstrukcija, administrativne i faktičke prirode. U početku su Bošnjaci imali velikih problema kod dobivanja rješenja o povratu imovine, iako je zakonska legislativa bila na njihovoj strani.

Zabilježeno je mnogo slučajeva prepravljanja službene dokumentacije, sa ciljem brisanja imovinskih prava Bošnjaka. U slučajevima njihova otkrivanja, na zahtjev zainteresirane osobe, takve „greške“ su ispravljane. No, tamo gdje nije bilo zahtjeva, te podvale su ostale na snazi.

Služba elektrodistribucije je značajno doprinosila opstruiranju povratka. Tako se priključak obnovljenih kuća na električnu energiju morao plaćati, iako je prije Agresije plaćen i normativno ta obaveza ne postoji. Dobivanje strujnog sata trajalo je mjesecima. U nekim slučajevima su svi elektro-vodovi do bošnjačkih mjesta bili isječeni, zbog navodnih radova. Zbog toga su pojedini Bošnjaci na električnu energiju čekali godinama (Avdija Jašić iz Bratunca 5 godina, Ramiz Nukić iz Bratunca 4 godine i sl.).

Pojedini Bošnjaci su, sudskim presudama, bivali obavezani da Srbima, kao „savjesnim ulagačima“, nadoknade sredstva koja su „uložili“ u bošnjačke kuće, u periodu dok su u njima bespravno boravili (Presudom osnovnog suda u Bijeljini utvrđeno je da se Idriz Hujdurović može vratiti u svoju kuću, u ulici Meše Selimovića u Bijeljini, tek kada trenutnim korisnicima isplati 50.000 KM, na ime „njihovih ulaganja“).

Vlasti RS-a su status Srba u ovom entitetu vezivale za njihov status u FBiH: ukoliko je Srbima vraćena imovina u FBiH, onda bi bili iseljeni iz bošnjačke imovine u RS-u. Međutim, u početku, Srbi nisu podnosili zahtjeve za povrat imovine u FBiH, zbog čega su dugo ostajali u kućama Bošnjaka u RS-u.

Često se dešavalo i da Bošnjaci, koji dobiju rješenje o povratu imovine, nisu mogli ući u njen faktički posjed, jer im to Srbi fizički nisu dozvoljavali. Također, srpske vlasti su uvele porez na poljoprivredno zemljište, kao još jedan od efikasnih načina opstruiranja povratka. Bošnjacima, koji nisu ni mogli obrađivati svoje zemljište, onemogućen je ulazak u njen posjed dok ne plate porez. Takav je slučaj Mustafe Mustafića iz Tokoljaka kod Srebrenice, koji bi trebalo na ime poreza platiti 8.000 KM, koliko skoro vrijedi njegova nepokretna imovina.

Nakon povrata imovine, uslijedila je njena obnova. U toku Agresije na BiH, porušeno je ili devastirano 52.000 stambenih jedinica Bošnjaka. Od tog broja, obnovljeno je 70 % porušenih bošnjačkih objekata. Većina povratnika je dobila donacije za obnovu svojih kuća (tzv. „građevinski paket“). U prvim godinama povratka, donacije su dolazile od raznih međunarodnih organizacija, a kasnije i od države.

Sistematske akcije iseljavanja Bošnjaka Podrinja

Povratak je imao svoje uspone i zastoje. Godine 2005. zabilježen je značajan pad broja Bošnjaka u Podrinju. U to vrijeme, putem srbijanskih agencija, hiljade mladih Bošnjaka je otišlo raditi i živjeti izvan BiH, najvećim dijelom u Francusku i Švedsku. (Postoje spekulacije da je iseljavanje u Švedsku dogovorio ministar vanjskih poslova te zemlje Carl Bildt sa srbijanskim državnicima). Na ovaj način, zadan je udarac povratku, kakav bombe, snajperi i ubistva nisu mogli uzrokovati.

Od 2006. godine broj novih povratnika je neznatan, zbog čega možemo konstatirati da je te godine  i – stao.

Od 167.609 Bošnjaka, koliko ih je živjelo prije Agresije u dijelu Muftijstva tuzlanskog koji se nalazi na području današnje RS, svojim kućama se vratilo oko 45.000 (ili 27 %). U Agresiji na BiH (1992-1995.) trajno je raseljeno više od 100.000 Bošnjaka Donjeg i Srednjeg Podrinja i Posavine.

Posebno je indikativan podatak da su Bošnjaci istisnuti iz urbanih sredina, u kojima su prije Agresije bili većina. Procjenjuje se da je 82,50 % prijeratnog urbanog bošnjačkog stanovništva iseljeno iz gradova Podrinja i Posavine. Bošnjaci su bili većina, u prosječnom procentu većem od 60 %, u urbanim područjima Bijeljine, Bosanskog Šamca, Modriče, Zvornika, Bratunca, Vlasenice i Srebrenice. Tu ih je živjelo više od 80.000. Danas je taj broj sveden na 14.000.

Bošnjaci u RS-u sklonjeni su u sela i daleko su od društvenih dešavanja. Žive od svoga težačkoga rada – od stoke, njive i motike.

Dobna struktura i broj povratnika u Podrinje i Posavinu

Dobna struktura povratnika je nepovoljna. Većina su osobe starije od 60 godina. U gradu Zvorniku takvih je 80%, u Vlasenici 70%, u Bosanskom Šamcu, Bratuncu i Srebrenici 60%.

U osnovne škole ukupno je upisano oko 1.500 učenika bošnjačke nacionalnosti. Posebno je indikativan podatak da u osnovnoj školi Sveti Sava Zvornik (gradska škola) u prvi razred nije upisan niti jedan Bošnjak, iako je prošle godine upisano 7, 2009. godine 12, a 2005. godine 27 Bošnjaka.

Zbog velikog broja muških žrtava, polna struktura je također nepovoljna.

Od 45.000 povratnika, samo je 24.370 prijavljeno u evidencijama boravka u RS-u. Ostali su registrirani u FBiH. Činjenica da su se povratnici vratili i žive u RS-u, a ličnu kartu imaju u Federaciji BiH, uslovljena je različitim socijalno-statusnim pravima koja ostvaruju u FBiH, a koja su uslovljena mjestom prebivališta. Ova pojava je nepogodna i negativno se održava na nivo političke moći Bošnjaka u RS-u. Mali broj registriranih i politička podijeljenost, uzrokovali su da se broj odbornika Bošnjaka, u skupštinama općina u RS-u, smanji za 40 % u odnosu na 2004. godinu.

Od čega žive povratnici u Podrinju i Posavini

Bošnjaci koji su se vratili u RS žive u teškim uvjetima. Njihov herojski čin „nagrađen“ je obespravljenošću, nezaposlenošću, političkim i društvenim marginaliziranjem, težačkim radom  i siromaštvom.

Od 45.000 povratnika, u radnom odnosu je 1.508, ili 3,35 %. Od tog broja, 305 je zaposleno u javnom sektoru, ili 19,96 % od ukupnog broja zaposlenih.

U javnom sektoru, najveći broj Bošnjaka je zaposlen u općinskim administracijama (više od 50%).  U privatnom sektoru, najviše Bošnjaka zapošljavaju CIMOS Potočari, Alma Ras Srebrenica, Tema Modriča, Lagerfeld Modriča, Lija Modriča, Herteks Modriča, Drina Plast Zvornik i sl.

Najveću stopu zaposlenosti povratnika, u privatnom sektoru, bilježimo na području Modriče. U Srebrenici je najveća stopa zaposlenosti povratnika u javnom sektoru.

Oko 70 % Bošnjaka Podrinja i Posavine bavi se  intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom (stočarstvo, povrtlarstvo, voćarstvo i plastenička proizvodnja). Više je hiljada registriranih poljoporivrednih gazdinstava, čiji su vlasnici Bošnjaci. Uglavnom se radi o sitnim porodičnim gazdinstvima. Ovisno od područja, Bošnjaci se bave proizvodnjom mlijeka, maline, kupine, kornišona, (što je svojstveno Srednjem Podrinju), šljive, jagode, breskve (u Koraju kod Čelića), kupusa, paprike, paradajza, lubenica, dinja (u Janji) kiselog pekmeza i sirćeta (u Vlasenici) itd. Poljoprivredna proizvodnja je izvor egzistencije velike većine povratnika, što znači da je u određenoj mjeri dobro organizirana. Međutim, neiskorišteni potencijali su daleko veći. Na području Koraja u Čeliću broj poljoprivredne mehanizacije, prije Agresije, bio je 367, a danas je 106. Broj hektara privedenih kulturi bio je 4.700, a danas je 1.720. Izuzev Bosanskog Šamca, Bošnjaci Podrinja i Posavine imaju velike površine obradivog zemljišta. Ovaj potencijal nije optimalno iskorišten. Problemi se vežu za podsticaj proizvodnje, mehanizaciju, sisteme za navodnjavanje, stočarski fond, te (najvažnije pitanje) plasman proizvoda.

Značajan broj povratnika živi od penzije (šehidske, boračke i druge). Tako je 90 % Bošnjaka u Srebrenici penzioneri.

Ostali povratnici bave se nadničarenjem, žive od pomoći iz dijaspore, ili od različitih socijalnih primanja i jednokratnih pomoći – a na rubu su egzistencije.

U Bosanskom Šamcu više od 20 Bošnjaka hranu i odjeću sakuplja po kontejnerima za odvoz smeća.

Javna komunalna infrastruktura u bošnjačkim naseljima u RS-u je solidna. Pitanje vodosnabdijevanja i elektrosnabdijevanja je uglavnom riješeno.

Putne komunikacije su još uvijek u lošem stanju.

Na području općine Srebrenica više je od 200 km teško prohodnog makadamskog puta.

U Zvorniku, više od 40 % puteva do bošnjačkih naselja nije asfaltirano.

Obrazovanje i položaj Bošnjaka u školama u RS-u

U većini škola u RS-u ne postoji organizirano izvođenje nastave tzv. nacionalne grupe predmeta za Bošnjake. Više od 1.000 bošnjačke djece uče srpski jezik i srpsku historiju. Više od 400 bošnjačke djece u Srebrenici uči da je okupiranje ovoga grada bio otadžbinski pohod Srba i da nije počinjen genocid nad Bošnjacima. To uče djeca čiji su roditelji žrtve genocida, a koja žive u gradu genocida. Bošnjačka djeca u Bijeljini su „razbacana“ u 4 gradske osnovne škole, kako ne bi imali dovoljan broj učenika za uvođenje nacionalne grupe predmeta (18 u razredu), koji propisuje zakon. U većini osnovnih škola u Modriči ne izvodi se nastava nacionalne grupe predmeta, iako su ispunjeni zakonski uslovi za to. Čak i u onim školama u kojima je ta nastava organizirana, nacionalne predmete Bošnjacima predaju srpski ili srbijanski nastavnici. U osnovnoj školi u Vlasenici, Bosanski jezik predaje Srbijanka ekavicom. Zabilježen je primjer da je dijete imama iz Modriče osvojilo prvo mjesto na regionalnom takmičenju iz srpskog jezika.

Sve škole, kao i druge javne ustanove i institucije u RS-u, imaju svoje krsne slave, koje se obilježavaju različitim manifestacijama, a na kojima nerijetko učestvuju i bošnjačka djeca, pod prisilom. (Slučaj Osnovne škole Orahovac kod Zvornika, gdje su bošnjačka djeca tjerana na farbanje vaskršnjih jaja). U mnogim školama se prati  crkveni kalendar, kao da je riječ o vjerskim pravoslavnoim školama, s ritualima i dekorima svojstvenim srpstvu i pravosljavlju (recitiraju se crkveni tekstovi, pjevaju svetosavske pjesme, „lome“ pogače i sl.).

Škole u RS-u, kao i ulice, trgovi, javne ustanove i institucije, nose sljedeće nazive: Vuk Karadžić, Petar Petrović Njegoš, Kosta Todorović, Miloš Obilić, Petar Kočić, Branko Radičević, Draža Mihajlović (Trg u Bijeljini, ulice u Bosanskom Šamcu i Vlasenici), Sveti Petar, Sveti Sava, Sveti Pavle, Svetosavska, Srpskih ranjenika, Srpskih dobrovoljaca, Srpskih junaka, Arkanove Srpske dobrovoljačke garde (također u Bijeljini), Kosovska, Karađorđeva, Miloša Crnjanskog, Moskovska, Srpske vojske, Vojvode Stepe (Janja), Kralja i Petra Karađorđevića, Solunska, Braće Lazić i sl.

Različiti aršini i diskriminacija u školstvu RS-a, izraženi su i kod praznika. Srpski Božić, Vaskrs i krsna slava škole su neradni dani. Bajram je radni dan, ali Bošnjaci ne moraju doći na nastavu.

Izleti i ekskurzije se organiziraju u mjestima koja su vezana za srpstvo i pravoslavlje. Bošnjaci ne idu na ekskurzije i ne učestvuju u ovom vidu odgojno-obrazovnog procesa.

Eklatantan primjer svijesti učenika i nastavnika je izložba likovnih radova učenika u centralnoj školi u Srebrenici, koja je izložena na holu i hodniku škole, a u okviru koje su istaknute slike učenika na temu „panorama grada“. Na izloženim slikama grada, nema gradskih džamija. Na njihovim mjestima su zelene površine, ili parkinzi – baš onako kako su to četnici 1995. bili praktično „naslikali“. Učenici, naša budućnost, to su naslikali, a nastavnici, naša sadašnjost i realnost, takve radove su nagradili izložbom.

Kod ocjenjivanja učenika Bošnjaka bilježimo dvije različite pojave. Prva je da bošnjačku djecu „puštaju“ da prolaze, bez obzira na njihovo znanje. Tako se stiče dojam da školama nije važno koliko bošnjačka djeca poznaju školskog gradiva. Posljedica takvog neprofesionalnog odnosa nastavnika i škole najjasnije je vidljiva na primjeru nekoliko bošnjačke djece, polaznika mekteba u Srebrenici, koji u devetom razredu osnovne škole – ne znaju pisati. Dio bošnjačke djece, koja završe osnovnu školu u RS-u, doslovno je nepismen. Za razliku od ovog pristupa, Bošnjaci u osnovnim školama u Bijeljini ponavljaju razrede, veoma je malo odlično ocijenjenih, a bošnjačka djeca nikada nisu najbolji učenici. U srednjim školama evidentno je da bošnjačka djeca ostvaruju slabije uspjehe. Stiče se dojam da je cilj onemogućiti im upis fakulteta.

Pristrasnost i tendencioznost srpskih nastavnika je vidljiva prilikom predavanja školskog gradiva. Na pismenim radovima riječi „nena“ i druge bosanske riječi nastavnici precrtavaju i ispravljaju u riječ „baka“. Nastavnica Ljiljana Ostojić u Bijeljini bošnjačku djecu uči da je Alija Izetbegović bio profašistički orijentiran, da su ustaše i zeleni kadar fašisti, a četnici antifašisti, da Srbima i Hrvatima nije ugodno u okvirima države BiH, već žele i treba da budu sa – Srbijom i Hrvatskom.

U većini škola u RS-u, u školskim prostorijama (holovi, hodnici, zbornice, učionice i kabineti) postavljene su ikone pravoslavnih svetaca. U jednoj od škola u Vlasenici u kabinetu direktora je na zidu postavljena velika četnička kokarda.

U januaru 2012. godine, u osnovnoj školi u Jakešu je održana pravoslavna misa, kada je škola krštena- osvećena, uz odgovarajuće dekore i manifestaciju, kojoj su morali prisustvovati učenici bošnjačke nacionalnosti.

U školama u Bijeljini nisu istaknuta državna obilježja. Međutim, u svakoj učionici istaknuta je ikona Svetog Save. Bošnjačka djeca u Bijeljini moraju crtati ikone pravoslavnih svetaca, pjevati „Bože pravde“ i Svetosavsku pjesmu, posjećivati crkve, manastire i sl. Kada je uhapšen Ratko Mladić, nastavnici i učenici nisu išli na nastavu, već su demonstrirali gradom. Isto se  dešava za svaki veći „potres“ na Kosovu.

Udžbenici „Priroda i Društvo“ za IV razred osnovne škole sadrže samo jednu rečenicu u kojoj se spominje Bosna i Hercegovina. Po tim udžbenicima, RS je država, grb je samo RS-a, himna RS-a i sve drugo je samo u vezi s RS-om.

Osim navedenog, u Zvorniku je izražen i problem prijevoza bošnjačkih učenika do škole. Učenike iz Jošanice u osnovnu školu Liplje prevoze u prikolici kamiona. Učenici do osnovne školu pješače 7 km u jednom pravcu, na relaciji Pahljevići-Drinjača.

Bošnjaci, uglavnom, nemaju povjerenja u zdravstvene radnike u RS-u, pa se većinom liječe u FBiH, osim kada nemaju izbora. Samo je mali broj Bošnjaka uposlenih u zdravstvu RS-a, uglavnom kao tehničara.

Problem predstavlja obezbjeđivanje primarne zdravstvene zaštite povratnicima koji se nalaze u udaljenijim seoskim područjima, posebno u Srebrenici.

Nasilno mijenjanje ličnih podataka Bošnjaka u ličnim ispravama u RS-u i fizička tortura

U ličnoj dokumentaciji velikog broja Bošnjaka u RS-u (izvod iz matične knjige rođenih, CIPS-dokumenti i uvjerenju o državljanstvu) rubrike vjeroispovijest i nacionalnost su upražnjene, ili je upisano da su Srbi, ili pravoslavci. Navodno su, nekada ranije, ovi podaci greškom izbrisani, ili izmijenjeni. Kao korektiv, općina će svakom zainteresiranom licu, na njegov zahtjev, te greške ispraviti. Međutim, najveći dio Bošnjaka ovoga područja nisu podnijeli takve zahtjeve, zato što ne znaju da je došlo do promjena, što strahuju od troškova na ime taksi za ispravku grešaka, nemaju vremena od posla, ne nalaze se u RS-u, ili nisu svjesni potrebe da to učine. Tako da je broj Bošnjaka i muslimana, u službenoj evidenciji ličnih podataka RS-a, izuzetno mali.

Odnos policije RS-a prema Bošnjacima je nezadovoljavajući. Navest ćemo samo neke primjere neprofesionalnosti policije RS-a. Godine 2010. dogodila se krađa u Ugljeviku, na jednom kraju grada, koja je bila povod da se uhapsi veliki broj bošnjačke omladine s drugog kraja grada, iz bošnjačkih mjesta Janjari i Atmačići, te da se jako dugo drže u pritvoru, ispituju i maltretiraju.

Otac jednog Bošnjaka, koji je 30 dana držan u pritvoru bez povoda, tužio je policiju RS-a i dobio odštetu putem suda.

Policijski službenici PU Ugljevik su, bez povoda, maltretirali i udarali Fehima Ragibovića, zbog čega ih je tužio – prodao 8 dunuma zemlje kako bi platio troškove suda i „istjerao“ pravdu.

Društveni i kulturni život Bošnjaka u Podrinju i Posavini

Društveni život Bošnjaka je jako oskudan i vezuje se uglavnom za aktivnosti Islamske zajednice u BiH. Bošnjaci,  posebno mladi ljudi, nemaju prostor, vrijeme i aktivnosti koje svakodnevno samo oni dijele – osim džamije. Veoma je malo aktivnosti koje okupljaju Bošnjake, u kojima se afirmira bošnjačka kultura i tradicija, gdje se Bošnjaci druže i socijaliziraju. U takvom ambijentu, Bošnjaci se mogu asimilirati, uključujući se u srpske kulturne i tradicijske tokove, kojih ovo područje obiluje, ili se „zatvoriti“ u vlastiti dom, njivu i štalu.

Rijetka su mjesta koja imaju intenzivan i kontinuiran društveni život u udruženjima, kulturno-umjetničkim i sportskim društvima. U tom smislu prednjače Bijeljina i Modriča. Osim toga, u Zvorniku se tradicionalno održava manifestacija pod nazivom „Kaimijini dani“,  koja je jedna od najpoznatijih i najuspješnijih kulturnih manifestacija Bošnjaka u RS-u.

Na ulicama Bijeljine, Vlasenice, Bratunca ili bilo kojeg drugog grada u Republici Srpskoj sljedbenici četničkog pokreta svakom prilikom marširaju i postrojavaju se, kao prava vojska. U isto vrijeme, grb ili zastava Bosne i Hercegovine izazivaju podozrenje i napetost. Zoran Milanović je, na televiziji, javno kazao da su Bošnjaci izmišljena nacija, te da zapravo ne postoje. Ova rečenica najbolje oslikava odnos vlasti i društva u RS-u prema Bošnjacima-povratnicima.

Dvije su sociološke pojave primjetne kod Bošnjaka RS-a. Prva je uveliko raširena podanička svijest, po kojoj je normalno da Srbi imaju više prava u RS-u od ostalih, zato što žive u srpskom entitetu, koji se tako i službeno zove – a praktično je značajno više srpski nego što mu to naziv govori. Takva svijest se rukovodi logikom da Bošnjaci treba da budu zadovoljni ako dobiju minimalna prava. Druga pojava, koja je u RS-u posebno izražena, jeste navikavanje Bošnjaka na manje prava, na obespravljenost, na vanredno stanje u kojem žive od prvih dana povratka. Bošnjacima RS-a nije alarmantno, nije „nešto!“, ako ih vrijeđaju, provociraju, omalovažavaju, ako staklene flaše bacaju na njihove kuće. Takve postupke pravdaju riječima, da niko nije poginuo, niti je ranjen – što je razmišljanje i svijest ljudi koji su u ratu. Naši povratnici su još uvijek u jednoj vrsti vanrednog stanja – ali su se navikli, pa više i ne kukaju.

Ovaj izvještaj ćemo završiti sa sljedećim zaključcima:

Pored svih problema s kojima su se susretali, povratnici nisu posustali. Pokazali su odlučnost i dosljednost u namjeri da se vrate svojim kućama.

Potrebno je zahtijevati od državnih vlasti (policije i tužilaštva) da ulože dodatni napor kako bi se ispitali i rasvijetlili slučajevi ubistava povratnika, a počinioci sankcionirali. Uporedo s tim, zahtijevati i ispitivanje svih drugih slučajeva napada na živote, imovinu i čast povratnika, kao i napada na objekte Islamske zajednice u BiH.

Čim prije je nužno ispitati slučajeve u kojima su Bošnjaci obavezani da Srbima, kao „savjesnim ulagačima“, nadoknade sredstva koja su uložili u bošnjačke kuće, u periodu dok su u njima bespravno boravili – te se o njima odrediti.

Od 52.000 porušenih bošnjačkih stambenih jedinica, 30 % nije obnovljeno. Prema našim saznanjima, postoji više hiljada zahtjeva za obnovu povratničkih kuća. Važno je pomoći svim povratnicima, naročito onima koji se žele vratiti, a koji nisu obnovili svoje kuće, da to učine.

Neophodno je ispitati slučajeve iseljavanja Bošnjaka povratnika u treće zemlje, organiziranih od strane srbijanskih i drugih agencija, te se o njima odrediti i poduzeti odgovarajuće mjere.

Neophodno je sačiniti plan stimuliranja povratka više od 100.000 raseljenih Bošnjaka Gornjeg i Srednjeg Podrinja, te Posavine, koji će obuhvatiti analizu stanja, detektirati probleme i ponuditi rješenja koja će povećati povratak.

Neophodno je pokrenuti kampanju preregistriranja Bošnjaka, koji su se vratili i žive u RS-u, a službeno boravište im je registrirano u FBiH.

Od 45.000 povratnika, u radnom odnosu je 1.508, ili 3,35 %. Od tog broja, 305 je zaposleno u javnom sketoru, a 1.203 u privatnom.

Neophodno je insistirati na povećanju broja zaposlenih Bošnjaka u javnom sektoru RS-a. Neophodno je formirati radnu grupu, koja će pokušati animirati privrednike iz FBiH i islamskog svijeta da otvore svoja predstavništva u povratničkim mjestima. Istovremeno, od vlasti bi trebalo zahtijevati da olakšaju i stimuliraju ulaganje u privredu povratničkih naselja.

Poljoprivredna proizvodnja je izvor egzistencije velike većine povratnika. Zbog toga je nužno i prioritetno, čak i presudno važno, stimulirati je u oblastima stočarstva, povrtlarstva i voćarstva, programima donacija, povoljnog kreditiranja ili podsticaja za mehanizaciju, sisteme za navodnjavanje, retrogradnu zaštitu, plastenike, stočarski fond i sl. Posebno je važno pitanje plasmana poljoprivrednih proizvoda.

Zbrinuti Bošnjake, povratnike u Bosanski Šamac, koji hranu i odjeću skupljaju po kontejnerima za smeće.

Neophodno je upoznati javnost s problemima s kojima su se povratnici susretali i još uvijek susreću, a o kojima se malo i nedovoljno zna.

Kreirati pisane, fotografske, filmske i druge zapise o povratku. Zatražiti od Republike Turske i Sjedinjenih Američkih Država da otvore konzularna predstavništva u Srebrenici, Mostaru i Banjoj Luci kako bi mogla pratiti odnos srpskih vlasti prema povratnicima i kršenju njihovih prava.

Neophodno je finansijski pomoći medžlise i džemate u RS-u, koji su osnovni generator povratka i centar društvenog života povratnika.

Prioritetno je obezbijediti sredstva za materijalno zbrinjavanje imama u medžlisima Podrinja i Posavine.

Na području općine Srebrenica više je od 200 km teško prohodnog makadamskog puta. U Zvorniku, više 40 % puteva do bošnjačkih naselja nije asfaltirano. Tražiti od Federalnog ministarstva za raseljene osobe i općinskih vlasti, kao i stranih investitora, da se urade putevi do svih povratničkih naselja u RS-u, posebno do pomenutih.

Javno osuditi sve slučajeve diskriminacije Bošnjaka u školama, kao i sve slučajeve neprimjerenog i neprofesionalnog ponašanja nastavnika.

Zahtijevati da sva bošnjačka djeca u školama u RS-u imaju nastavu iz nacionalne grupe predmeta, da uče svoj jezik i svoju historiju. Za ispunjenje ovog nacionalnog (historijski važnog) cilja, treba uložiti sva legitimna sredstava i sve resurse, te od njega ne treba odustajati.

Zahtijevati da se vjerska obilježja i vjerske aktivnosti u školama vezuju isključivo za časove vjeronauke.

Insistirati na tome da javni prostori ne smiju nositi nazive ratnih zločinaca i zločinačkih vojnih jedinica.

Regulirati prijevoz bošnjačkih učenika u Zvorniku, kako ne bi pješačili po 14 km dnevno, ili putovali pod ceradom kamiona.

Neophodno je poboljšati društveni i kulturni život Bošnjaka u RS-u, osnivanjem udruženja građana, intenziviranjem djelovanja postojećih bošnjačkih udruženja, uključivanjem takvih udruženja u bošnjačke manifestacije širom BiH i dijaspore, organiziranjem po jedne velike kulturne bošnjačke manifestacije u svakom gradu u RS-u svake godine, stoji na kraju izvještaja muftije tuzlanskog.