Na ivici haosa…

Od onih kako je sitaucija potpuno normalizovana do onih kako vojne jedinice i sve veći broj zvaničnika dezertiraju i pridružuju se demonstrantima

Libijska epizoda narodnih demonstracija i ustanaka, po navodima medija koji se uglavnom temelje na telefonskim intervjuima i izvješćima sudionika protesta, po svemu sudeći na putu je da postane najkrvavija u nizu pobuna koje u posljednja dva mjeseca potresaju arapski svijet. Podaci i brojke o žrtvama i ranjenim znatno variraju i gotovo ih je nemoguće usaglasiti i provjeriti (kreću se u rasponu od dvije stotine do dvije hiljade, dok su procjene o broju povrijeđenih i ranjenih daleko veće). Posljednja izjava ministra vanjskih poslova Italije Franca Frattinija koju je dao agenciji Reuters (danas, 23. feburara), kako je u neredima koji su u Libiji počeli prije sedmicu dana stradalo više od hiljadu ljudi i kako je to de-facto već podijeljena zemlja zastrašujuća je u pogledu budućnosti ove do sada najrazvijenije sjevernoafričke zemlje. Libijski vođa Muammer Gaddafi se, unatoč masovnim protestima i pobuni u istočnim dijelovima Libije koji zahtijevaju njegov odlazak, i dalje drži na vlasti. Međutim, uz državni aparat koji se ostavkama ključnih dužnosnika i znatnog broja pripadnika libijskog diplomatskog kora širom svijeta sve više osipa, te sve jaču izolaciju koju Libiji najavljuje međunarodna zajednica, sve su očigledniji pokazatelji dezintegracije državne strukture i urušavanja sistema koji je Gaddafija na vlasti držao 42 godine.

Neredi u Libiji su izbili 16. februara, u njenom istočnom dijelu oblasti koja se zove Kirenaika (ar. Barqah). U ovoj oblasti se nalaze najveća libijska nalazišta nafte. Incident se desio između 15. i 16. februara, u gradu Bengaziju koji je od glavnog grada Tripolija udaljen 1300 km, nakon što su snage sigurnosti pokušale rastjerati demonstrante koji su protestvovali zbog hapšenja advokata Fethija Terbilija koji je zastupao porodice zatvorenika ubijenih u libijskom zatvoru 1996. godine. Neredi, demonstracije i sukobi sa snagama bezbijednosti proširili su se munjevitom brzinom i ostalim gradovima istočnog dijela zemlje, a do ponedjeljka, 21. februara, val protesta i demonstracija stigao je i u libijsku prijestolnicu Tripoli. Inače, libijska vlada je od početka nereda zabranila izvještavanje stranim novinskim kućama, tako da su informacije koje su protekle sedmice prenosile svjetske agencije i medijske kuće uglavnom zasnovane na telefonskim kontaktima, internet klipovima na YouTube i postovima na Facebooku i Twitteru.

Svjetske agencije: Masakr nad civilima

Par dana nakon što su nemiri buknuli i nakon što su demonstranti zauzeli neke gradove u istočnom dijelu zemlje Gaddafijev sin Sejful-islam je naciju pokušao smiriti obraćajući se putem državne televizije upozorivši svoje sunarodnjake na opasnost od izbijanja građanskog rata. Njegovo obraćanje koje je bilo i svojevrsna najava spremnosti vladajućeg režima na početak diskusija o promjenama nije smirilo situaciju, već se stanje samo još više pogoršalo. Od ogorčenih demonstranata, koji su sada proglasili da upravljaju istočnim gradovima Libije već su se mogle čuti najave marširanja prema libijskoj prijestolnici i sjedištu režima, Tripoliju. U središtu pobune, drugom po veličini gradu u zemlji, Bengaziju, navodno se i dio vojske priključio demonstrantima. Libijska opozicija čak je ustvrdila da je dio naselja i gradova u Libiji “oslobođen”, što bi značilo da se više ne nalaze pod kontrolom Gadafija. Mnoge medijske kuće javile su da u Bengaziju vlada situacija slična građanskom ratu, a po izjavama očevidaca koje su emitovane u programima, grad je pretvoren u “ratnu zonu” i tamo je izvršen “veliki masakr” nad civilima. O masakru nad civilima, žestokom obračunu sa demonstrantima pri kojem se koristi bojeva municija i pri čemu su angažirani strani plaćenici sve je više informacija koje dolaze iz Libije, a koje prenose svjetske agencije. Istog dana, u ponedjeljak pojavile su se informacije o korištenju vojnih aviona i bombardovanju demonstranata što je režim opovrgnuo tvrdeći da su avioni angažirani radi uništavanja skladišta naoružanja kako bi spriječio da oružje dođe u ruke demonstranata. Human Rights Watch već je u ponedjeljak iznio podatak kako je u neredima poginulo najmanje 230 osoba, dok druge medijske kuće navode veće brojke poginulih čak i do 2 hiljade. Uporedo sa međunarodnom osudom nasilnog gušenja demonstracija u Libiji na diplomatskom nivou, većina zemalja je zaokupljena organiziranjem sigurne evakuacije svojih građana iz Libije.

Gaddafi: Ne vjerujte TV kanalima koji pripadaju psima lutalicama

U ponedjeljak, 21. februara, u nekim diplomatskim krugovima i na medijima pojavile su se i medijske špekulacije kako je libijski vođa Gaddafi pobjegao u Venecuelu, što je demantovano kratkim pojavljivanjem Gaddafija na državnoj televiziji u ranim jutarnji satima u utorak, 22. februara: „Ja sam u Tripoliju, a ne u Venecueli. Ne verujte (TV) kanalima koji pripadaju psima lutalicama”, poručio je kratko Gaddafi sklapajući kišobran ispred svoje rezidencije, koja je danas muzej posvećen pokušaju atentata na njega od strane Sjedinjenih Država 1986. godine. Istog dana, dakle, u utorak, 22. februara, sa istog mjesta Gaddafi se u večernjim satima konačno obratio naciji. U svom sedadesetominutnom govoru izrekao je mnoštvo prijetnji i najava još žešćeg gušenja libijske pobune. On je uzvratio na izazove s kojima je suočen obećavajući da će, ukoliko se protesti ne smire, uzvratiti silom koju do sada, istakao je, nije želio koristiti. «Mi još nismo upotrijebili silu, ali ako treba da je upotrijebimo, upotrijebit ćemo je”, izjavio je Gaddafi u svom obraćanju na državnoj televiziji nazvavši demonstrante «bandama, plaćenicima i drogiranim pacovima.» «Da li želite da vas Amerika okupira kao Afganistan i Irak?” – zapitao je Gaddafi u ljutitom tonu i jasnom pokušaju da izbjegne kritike sa Zapada zbog brutalne upotrebe sile. Veliki dio svog govora Gaddafi je posvetio nabrajanju uspjeha i «pobjeda» kroz koje je u protekle četiri decenije vodio libijski narod, predstavljajući sebe kao branitelja Libije od islamskog fundamentalizma, prebacujući krivicu za nerede na mlade koji «pokušavaju Libiju da pretvore u islamsku državu.» Poput Hosnija Mubaraka, Gaddafi je obećao da neće napustiti Libiju i da će u Libiji umrijeti kao šehid. U svojstvu “vođe revolucije, a ne predsjednika” pozvao je Libijce da iziđu na ulice i iskažu mu podršku i “očiste Libiju od pobunjenika kuću po kuću.”

Poplava vijesti

“Slika Libije u očima svijeta je iskrivljena. Ja sam beduinski ratnik koji je donio slavu libijskom narodu. Ja sam vođa revolucije, a ne predsjednik koji mora otići. Mi Libijci oduprli smo se SAD-u i Velikoj Brianiji u prošlosti, nećemo se predati”, poručio je libijski vođa u obraćanju na državnoj televiziji. “Borit ću se do posljednje kapi svoje krvi”, zaprijetio je Gaddafi nastavivši potom sa nabrajanjem “zločina” i sankcija koje ustav propisuje za “izdaju”, “napad na poredak”, “napad na vojsku” za što je Gaddafi u svom govoru optužio demonstrante nazivajući ih raznim pogrdnim imenima. Dan nakon Gaddafijevog obraćanja većina svjetskih medija bavila se analizama mogućih eskalacija sukoba u Libiji nakon oštrih prijetnji koje je iznio libijski vođa, ali je veliki broj analitičara u njegovom obraćanju konstatirao je da vladajući režim s njim na čelu gubi vezu sa realnošću u kojoj se Libija našla. U srijedu, 23. februara, demonostranti su, nakon Gaddafijevog žestog govora i prijetnji, obećali još intenzivnije demonstracije što dodatno zabrinjava na moguće posljednice razvoja događaja u ovoj zemlji. U Tripoliju su dan nakon Gaddafijevog obraćanja ulice, prema navodima nekih agencija, očišćene kao da se ništa nije desilo, ali ipak informacije iz Libije prosto zakrčavaju medijski prostor i stvaraju veliku konfuziju. I dok Gaddafi najavljuje žestok obraćun sa demonstrantima, iz Libije, bukvalno iz minute u minutu, stižu potpuno oprečne informacije. Od onih kako je sitaucija potpuno normalizovana, koje se uglavnom prenose zvaničnim kanalima, do onih kako vojne jedinice i sve veći broj zvaničnika dezertiraju i pridružuju se demonstrantima, te informacija kako su pored Bengazija i Bejde i gradovi Tebruk i Misurata pod kontrolom demonstranata, što je u uslovima potpune medijske blokade koja je uvedena u Libiji nemoguće provjeriti.