„Reis je kriv za sve!”

Ne bi se trebali u tim institucijama rješavati svakodnevni problemi. Recimo u Trebinju: umjesto od Huseina Hodžića, građanin bi trebao da pomoć zatraži od načelnika Ćuka. Jer, ako kroči u zgradu medžlisa, ili u džamiju, onda više nije građanin nego vjernik. U džamiju se ulazi samo po duhovnu hranu, u džamiji bi se trebalo samo klanjati, učiti Kur'an, i čitati one dove iz male zelene knjige. Ništa više. Sve ove godine je, dakle, Husein Hodžić iz Trebinja griješio pomažući moralno i materijalno trebinjske nesretnike koji se nisu uspjeli skrasiti u nekoj od zemalja Evrope, Amerike, ili Australije. Pogriješio je i Mustafa Muharemović iz Zvornika, i Damir Peštalić iz Srebrenice, i Mirza Zolota iz Teslića, i muftija Čamdžić iz Banja Luke. Preuzimajući na sebe obaveze države i političara ove države, miješajući se u poslove države i njenih institucija kako bi pomogli napaćenom i obespravljenom čovjeku, oni su svih ovih godina griješili. Ili nisu?

Neko bi kazao, a ko će se onda pobrinuti za sirotinju? Pa valjda nam je svima poznat hadis (i onima čiji dedo nije prošao pored Begove džamije i onima čiji dedo jeste prošao pored Begove džamije) o gladnom komšiji? Što jest, jest! Možda bi onda samo trebali da hrane siromahe, da kupuju stanove socijalno ugroženim kategorijama, da njihovoj djeci kupuju autobuske karte i udžbenike, da svoje plate podijele svojim džematlijama i ustupe im svoje automobile? Ostalo vrijeme neka provode učeći Kur'an, dove, mevlude, neka predvode namaze i dženaze. I dosta od njih. Ne treba ih ni za to plaćati, jer svi znaju (i oni čiji je dedo prolazio pored Begove džamije i oni čiji dedo nije prolazio pored Begove džamije) da se za učenje Kur'ana ne treba plaćati, da to nije dobro. Oni i njihove porodice mogu živjeti od have.

I da, neka ne zovu puno narod u džamiju, nego nek’ se ugledaju na miroljubive dede i nane od prije rata, koji su svoju vjeru krili u svojim sobama i svojim srcima.

Ali onda bi se opet onaj neko prisjetio: pa kako efendija da pusti da mu džematliju mlate na ulici? Hajd’ dobro, kada im na vrata pokuca džematlija krvav od udaraca netolerantnih komšija, neka ga za koji trenutak puste unutra. Dok belaj ne prođe. A onda po starom, sve u granicama dozvoljenog. Ima država, ima opština, ima policija – neka rade svoj posao. A kada država ne radi svoj posao, onda puno Sarajevo osviještenih intelektualaca, neka pišu i neka kritikuju državu i policiju. Neka spomenu bogme i kako se dosta naših efendija osvrće iza sebe kada krenu navečer u džamiju na jaciju, hoće li ih kakav kamen ili uvreda stići! Možda bi nekad trebali spomenuti i kako se uzurpiraju vakufi. Ali ne puno o tome pričati. Samo malo, da nema puno vjere u medijima. Neka o tome pišu i govore oni, šta će reis i muftije o tome govoriti i šta se imaju o tome brinuti? Jer, ako hoćemo da Bosna i Hercegovina bude istinski sekularna, multi-kulti, građanska država, ako hoćemo u EU, onda se mora umanjiti njihov utjecaj na obične građane. Pogotovo u Sarajevu, koje treba da bude primjer ostalim gradovima.

Zato što Bosna i Hercegovina godinama tapka u mjestu, zato što se djeca u školama i tramvajima bodu noževima, što se na igralištima prodaje droga, što su u Stocu, Bratuncu i Srebrenici djeca u školi diskriminirana, zato što Bosna i Hercegovina nikako da postane funkcionalna država, za sav kriminal i korupciju, kazao bi neko, i za to su krivi reis i njegove muftije! Što ne derse o vjeri, moralu, što se ne kreću samo u vjerskim krugovima ili u onom Međureligijskom vijeću? Što, recimo, ne daju Kačavendi pare da zaustavi gradnju crkve iznad Potočara? Ili, što mu ne daju pare da skloni crkvu iz Fatine avlije? Šta to se oni imaju petljati u politiku, i zašto svako malo javno iskazuju svoju brigu za džematlije?

Hajde da pustimo naše osviještene intelektualce da se brinu o tom narodu. Oni bi to radili veoma dobro da imaju vremena, ali eto, ne mogu da ga pronađu više od petnaest godina.

E objesi ga, nekome su reis i njegove muftije uvijek krivi za sve.