Suživot u islamu: Odnos muslimana i nemuslimana

Ova tema je podjednako diskutovana kako među muslimanima tako  i nemuslimanima. Pitanje međuvjerskih odnosa i kako se ponašati prema nemuslimanima posebno postaje aktuelna  u periodu vjerskih  praznika. Dolazi do opšte zbunjenosti među muslimanima. Ne postoji  jasan i jedinstven stav kako se ponašati u ovim situacijama. Na ovu temu naše daije, putem interneta ili drugih medijskih sredstava, daju različite odgovore.

Dok jedni tvrde da je imperativno zabranjeno bilo kakvo  čestitanje vjerskih praznika pripadnicima drugih vjeroispovijesti, objašnjavajući svoj stav da se našim čestitanjem pojedinih neislamskih praznika  krše osnovni  islamski principi, drugi pak tvrde da generalno čestitanje praznika, ne samo da se ne kosi sa islamskim principima nego učvršćuje međuvjerske odnose, što je itekako važno za opstanak i prosperitet muslimana na Zapadu. Na ovo objašnjenje grupa naših daija tvrdi da  nam ne treba nikakvo dodvoravanje i održava  dijaloga sa pripadnicima drugih vjera i onaj ko to čini, a posebno ako to rade naše vjerske vođe, oni ih okarakterišu kao “jedne od njih.” Slična razmišljanja se mogu čuti i kod radikalnih pripadnika drugih vjera na području Amerike, što uveliko otežava normalan suživot muslimana i nemuslimana na ovim prostorima. Međuvjerske tenzije postaju velike a posljedice  katastrofalne, najčešće po muslimane.

Žene Muslimanke su posebno na udaru i izložene oštroj kritici zbog  miješanja sa pripadnicima drugih vjera na radnim mjestima kao i muškarcima uopšte. U mojim razgovorima sa Bošnjakinjama nastanjenim u Americi a u želji da postignu Allahovo, dž.š,zadovoljstvo,  pod uticajem naših daija koji kategorički odbacuju miješanje muškaraca i žena u bilo kojoj situaciji, dešava se  da Bošnjakinje  napuštaju svoje poslove i prijavljuju se na socijalno i tako  izbjegavaju kontakt sa pripadnicima drugih vjera ili muškaraca uopšteno.

Nedavno sam prisustvovala seminaru u organizaciji Al-Magrib Instituta  na temu ” The Shepherd's Path” (Pastirev put) gdje je predavač,  Shaykh Abdulbary Yahya,  u detalje obradio ovu uveliko spornu temu.  U svom izlaganju Shaykh Abdulbary Yahya je koristio dosta kur'anskih ajeta kao i relevantnih primjera iz života Muhammeda a.s. Također je naglašavao paralelu suživota između muslimana i nemuslimana današnjice i vremena Muhammeda a.s. Seminar je trajao dva vikenda. Govoreći o suživotu muslimana i nemuslimana Shaykh Abdulbary Yahya je između ostalog podsjetio prisutne na sljedeće činjenice.

Kur'an eksplicitno kaže da je različitost ljudskih ubjeđenja rezultat Božije volje i htijenja (Kur'an, El-Hadždž, 68-69). Različitost izgleda, vjere, opredjeljenja  je  često  uzrok svađa i ratova ali On je htio da ih bude i zato smo mi (ljudi) stvoreni. Da je Allah dz.š htio da budemo svi muslimani ili da svi vjerujemo On bi nas takve i stvorio. Ali On nije želio da stvara druge meleke koji su po svojoj prirodi bezgriješni i programirani sa slušaju bez diskusije i prigovara, niti pasivne izvršioce Njegove volje. Ako je Allahova dž.š volja da  ljudi budi različiti i data nam prilika da se međusobno upoznajemo, zašto bi onda bili griješni ako to radimo?  Uzvišeni  Allah dz.s u Kur'anu kaže:

“Da je Bog htio sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. Ali on hoće da vas iskuša u onome što vam je dao. Zato se natječite u dobru. Bogu ćete se svi vratiti pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.” (Poglavlje El-Ma'ide/Trpeza, 5: 48)

“A da je tvoj Gospodar htio uistinu bi svi koji su na Zemlji vjernici bili. Pa zar da ti ljude prisiljavaš da vjernici budu!?” (Sura Junus, 10: 99)

Sam Kur'an je jasan  u stavu prema borbenim i zlonamjernim nemuslimanima, ali kaže da sama razlika u vjeri nije razlog da muslimani ne budu pravedni i dobri prema drugima: “Bog vam ne zabranjuje da dobro činite i pravedni budete prema onima koji se protiv vas nisu borili i koji vas iz kuća vaših nisu protjerali…” (Poglavlje El-Mumtehane, 60: 8).

Poslanik Muhammed  a.s  još prije nego je primio prvu objavu učestvovao je u Viteškom savezu (Hilfu-l-fudul) čiji je cilj bila zaštita obespravljenih, da bi godinama nakon toga svojim drugovima s ponosom govorio o tom svom iskustvu i spremnosti da se ponovo odazove na sličnu inicijativu.

Dobro je poznato da je amidža Muhammeda, a.s, Ebu Talib, umro kao idolopoklonik, iako je oko deset godina bespoštedno štitio i branio Poslanika a.s da bi tu svoju nesebičnu podršku platio i vlastitim životom. Naime, Ebu Talib je umro u progonstvu koje su idolopoklonici Mekke izvršili nad muslimanima i njihovim simpatizerima među nevjernicima. Muhammed a.s je neizmjerno volio svog amidžu zbog njegovog plemenitog odnosa prema njemu još od njegovog ranog djetinjstva, te je  do posljednjeg daha pokušavao ubijediti svog amidžu da primi islam, ali nije uspio. Muhammedu a.s je bilo jako teško  što je Ebu Talib  umro a posebno  što je umro kao nevjernik. Ipak Ebu Talibovo idolopoklonstvo nije bilo razlogom nesporazuma između njih dvojice. Drugi primjer je kada je Poslanik, a.s., bio dočekan i protjeran kamenicama iz Taifa, dvojica idolopoklonika toga grada, ‘Utbe ibn Rebi‘a i Šejbe ibn Rebi‘a, su bili dovoljno humani da mu pošalju svoga slugu ‘Addasa sa grozdovima grožđa dok se sklonivši  od kamenica odmarao izvan Taifa.

Idolopoklonici Mekke su, prethodno iscrpivši sva sredstva privole i prisile odlučili bojkotovati muslimane i njihove pomagače među nemuslimanima, kako bi ih prisilili da odustanu od svoje vjere. S muslimanima je duži period bilo zabranjeno trgovati, ženiti se… Svima je bilo naređeno da bojkotuju muslimane i njihove simpatizere. Da sve bude ozbiljnije i poprimi sakralnu notu mekanske vođe su ovaj međusobni sporazum stavile u pisanu formu i istaknule u unutrašnjosti Kabe, njihovog glavnog svetišta. Kao rezultat te objave muslimani su bili protjerani u gola brda iznad Mekke i prošli kroz teške patnje. Mnogi, posebno djeca I  slabi i iznemogli, nisu izdržali, među njima i Poslanikova voljena supruga Hatidža i amdiža Ebu Talib. Glad je harala među muslimanima i njihovim simpatizerima.  Plač djece i vapaj starijih je  dopirao i do  Meke i njenih stanovnika. Grupa dobrih Mekkelija  to više  nije mogla podnositi. Historija  je zabilježila imena četvorice: Hišam ibn ‘Amr ibn Rebi'a, Zuhejr ibn Ebi Umejje, El-Mut'im ibn ‘Adijj i Ebul- Bahteri ibn Hišam koji  pokreću kampanju za okončavanje, kako su ga nazivali, sramotnog bojkota. Njihova nastojanja su proizvela radikalan zaokret u javnom mnijenju Mekke i bojkot je konačno bio dokinut.

Jedan od te trojice, El-Mut'im ibn ‘Adijj, junak je još jedne svijetle epizode iz rane povijesti muslimansko-nemuslimanskog pomaganja. Naime kada je Poslanik pokušao ući u svoj grad nakon neuspjele misije u Taifu, imao je što vidjeti: vođe njegova grada su odlučile da mu ne garantuju sigurnost, tj. da ga ne žele vidjeti u gradu. Po starom arapskom običaju, “garantno pismo” u ovakvim slučajevima je mogao garantovati bilo koji građanin Mekke. Svakako, muslimani nisu smatrani građanima, pa niko od njih nije ni mogao Poslaniku pružiti utočište. Tada se ponovo pojavio El-Mut'im i na svoj rizik uzeo Muhammeda pod zaštitu. Poslanik Muhammed mu to nikad nije zaboravio. Nekoliko godina kasnije, nakon neočekivane velike pobjede na Bedru, u kojoj je zarobio sedamdeset Mekkelija-idolopoklonika, razmišljajući šta da radi s njima: da ih ubije, kako je predlagao Omer, ili pusti uz ili bez otkupnine, kako je predlagao Ebu Bekr, u jednom momentu izjavljuje: “Da je El-Mut'im ibn ‘Adijj živ i da se za njih založio sve bih mu ih poklonio!” A kada su poraženi idolopoklonici na Bedru, Poslanik, a.s., je naredio da se ne ubija Ebu-l-Bahteri ibn Hišam jer je štitio Poslanika dok je bio u Mekki i zato što je bio među onima koji su animirali Mekkelije za obustavu bojkota muslimana.

I ne samo da islam podstiče svoje sljedbenike na pravdu i dobročinstvo prema nemuslimanima; on ih psihički priprema da prihvate dobročinstvo od drugih i da ga velikodušno uzvrate kada budu u prilici. Na veliku žalost dovoljno je posjetiti neke od web-portala i vidjeti zastrašujuću  ratobornu antinevjerničku retoriku pojedinih naših daija, koja redovno dovodi u pitanje dobre namjere nemuslimana koji pružaju pomoć muslimanima. Činiti dobra djela nije karakteristika koju posjeduju samo  muslimani ili činiti zlo i nepravdu nije svojstveno samo nemuslimanima. Upravo ovakvo ekstremno mišljenje se može u krugovima  Zapadnih ekstremista koji prosto ne vjeruju da muslimani mogu biti časni i korisni pripadnici njihovih društava. Negativna retorika koja se koristi i propagira na bilo kojoj strani  otežava međuljudski  suživot na zemlji.