Talenat je Božiji dar, ali je on samo dio životne priče…

 

Gospođo Đulović, kad ste osjetili nerv za kaligrafiju i možete li se sjetiti prvih levhi?

Mr. Nermina Vehab – Đulović: Moj početak u kaligrafiji i kao i kasnije mnoge životne stvari vezane su za medresu Osman ef. Redžović kod Visokog. Moj cijenjeni profesor hafiz Zilko ef. Žolja, kojem sam uvijek zahvalna, primjetio je moju sposobnost, jer je jednom prilikom, nakon što sam napisala imena Allah,dž.š., i Muhammed, a.s., a vi znate šta ova imena u našoj vjeri, tradiciji i kulturi znače, doslovno rekao: „Drago dijete, gdje si se ti do sada krila!” Od tada moj život postaje vezan za ovu vrstu umjetnosti.

Eto, imali ste sreću da Vam u Medresi kaligrafiju predaje hafiz Zilko ef. Žolja, sjajan pedagog i kaligraf. Koliko su Vam njegovi savjeti pomogli u brušenju talenta i nakani da se ovom poslu vrlo ozbiljno posvetite?

Mr. Nermina Vehab – Đulović: Kako već rekoh, on je sebeb da se ozbiljno počnem baviti kaligrafijom. Primjetio je moj talenat, ali vi znate da talenat nije dovoljan. Uporan rad, savjeti, motivacija i, naravno, samo usvajanje znanja, odlike su koje mi je hafiz Zilko ugrađivao. Sretna sam što sam imala priliku biti učenica ovom vrsnom profesoru i, kako rekoste, sjajnom pedagogu. Naravno da sam u kaligrafiji od njega uzela korijen, tako da sve što su grane i plodovi iz tog korjena, jeste uozbiljenje životnog puta u kaligrafiji, kojoj sam se, kasnije, eto, i životno posvetila.

Dodiplomski i postdiplomski studij nastavili ste na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Danas radite u prosvjeti. Šta je teže biti: talentiran učenik renomiranog profesora ili profesor djeci među kojima se kriju talenti, kao biseri u neotvorenoj školjki?

Mr. Nermina Vehab – Đulović: Ovo je jako dobro pitanje, a u isto vrijeme i teško za odgovor na malo prostora. Vidite, ja sad mogu reći da je puno lakše ovo prvo. Jer kad imate vrsnog profesora vaš talenat može samo doći do izražaja, treba ga uočiti, probuditi i, naravno, talentiranu osobu motivirati. Međutim, biti profesor je veća odgovornost i sa sobom nosi mnoge poteškoće. Talenat je Božiji dar, ali kako sam već rekla, talenat je samo dio životne priče. Nekad se bojim da druge karakteristike životnog puta mladih ne prate dovoljno ono što je Bog ugradio u njih. Ja mislim da svi imamo talenat za nešto, manje ili više izražen, ali ipak mnogi se ne snađu u vrtlogu života. Svi smo odgovorni zbog toga. I porodica, i škola, i društvo uopće. Također, mislim da je važno da se kaže da mnoga djeca nikada ne dobiju priliku da iskažu svoj talenat, što je opet najteže prihvatljiva činjenica i činjenica koja najviše boli. Nedavno sam pročitala da je Bosna i Hercegovina trinaesta u svijetu po izvozu nekih spotrista. Čisto poređenja radi, ispred Holandije smo. Uzmite statistike i pogledajte koje mjesto zauzimamo u svijetu u mnogim životnim i društvenim pitanjima. Također, poređenja radi, u mnogim pitanjima iza stotog mjesta smo. Uporedite ove dvije činjenice i vidjet ćete o čemu govorim.

Teško mi pada da kaligrafija kao svjetska umjetnost nema svoje pravo mjesto na našim prostorima

Nemamo baš čestu pojavu da se kod nas žene bave kaligrafijom. Zašto je to tako?

Mr. Nermina Vehab – Đulović: Mislim da mi nemamo čestu pojavu ni da se muškarci ozbiljno bave kaligrafijom. Naravno, ovdje ne želim reći da nemamo kaligrafa, jer zaista imamo vrsne kaligrafe, nego želim reći da ih je malo i da nemaju svoje pravo mjesto koje zaslužuju. Pokušajte naći literaturu na našem jeziku o kaligrafiji i naići ćete na problem da uopće nećete saznati osnovne podatke o njoj. Donekle je to i razumljivo s obzirom na sve okolnosti u kojima smo bili i u kojima jesmo i danas. Ono što meni teško pada jeste da kaligrafija kao svjetska umjetnost nema svoje pravo mjesto na našim prostorima. Za primjer, uđite u mnoge novoizgrađene džamije i, iako je sve urađeno da se divite ljepoti, na lijevoj i desnoj strani mihraba primjet ćete jeftine kineske ili pijačne levhe. To ne samo da nije ukusno, nego je i zabrinjavajuće s aspekta odnosa našega čovjeka prema islamskoj umjetnosti. Kad je tako u džamijama možete tačno pretpostaviti kako je u našim kućama. Mislim da je i to jedan od primjera koji govore o tome zašto nemamo više kaligrafa ili uopće ljudi koji se, na bilo koji način, bave kaligrafijom, a žena je samo društvena posljedica tih činjenica.

Koliko ste do sada imali izložbi svojih levhi i drugih umjetničkih radova?

Mr. Nermina Vehab – Đulović: Mislim da sam, ako se dobro sjećam, imala 5 samostalnih i nekoliko zajedničkih izložbi . U posljednje vrijeme, moram to naglasiti, imala sam veoma kvalitetnu izložbu u Norveškoj, u Oslu, i moram iskoristiti priliku i zahvaliti se gosp. Dževadu Mešanu, koji je uložio maksimum truda da izložba uspije iznad mojih očekivanja. Samostalne i kolektivne izložbe imala sam u više mjesta u BiH.

Budući da ste radno angažirani, te da ste i supruga i majka, kako uskladite svekolike obaveze na poslu, u umjetničkom izrazu i u porodici?

Mr. Nermina Vehab – Đulović: Pa kad to ovako poredate to može izgledati teško i nekad zaista jeste teško uskladiti vrijeme. Ali ako u životu radite ono što volite, a rad sa djecom za mene je slatki izazov, kaligrafija je posao koji zaista volim, a porodica na prvom mjestu, onda se može uskladiti život s obavezama u kojem će se naći mjesta i za druge stvari, i odmor. Mislim da je to recept koji postane navika i onda i poteškoće koje se javljaju postaju manje.

Kako vidite Bošnjakinju danas: je li ona dobila potpuni angažman u nauci, biznisu, kulturi, sportu?

Mr. Nermina Vehab – Đulović: O Bošnjakinji mi je zaista najteže govoriti. Nekad tako teško promišljam da pokušavam shvatiti jesam li u pravu kad pomislim kako je Bošnjakinja, kao uostalom žena uopće, na nekom raspuću između lažnog feminizma i tijesnog prostora u društvu. Vi ne možete reći da je žena diskriminirana na način da joj je zabranjeno bilo šta u odnosu na muškarca, a, opet, toliko malo je ima u društvu da se mora postaviti pitanje barijera, koje sigurno postoje. Bošnjakinja je još i opterećena pitanjima porodice i raspravama njene uloge u islamu. Toliko se govri o pravima žene u islamu danas, da mislim da je, koliko god to bilo važna tema u islamskom svijetu, a jeste, toliko nepotrebna tema kod nas da ne daje nikakve rezultate. Ako se još na to doda činjenica da su brojne organizacije koje se tobože bave pravima žene, a u osnovi su potpuno neproduktivne i, ja ću slobodno reći, bespotrebne, onda imamo toliko borbe za prava žena, a toliko malo žena u društvenom životu. Dakle, ja mislim da Bošnjakinja nije dobila društveni angažman kakav zaslužuje, ali također želim naglasiti da ima i previše bespotrebnih rasprava o tome. Naprosto ona treba da radi i rezulteti će doći, makar što joj je nekad teži put nego muškarcu.

Nema dovoljno Bošnjakinja ni u institucijama Islamske zajednice

Kakvo je Vaše mišljenje o bošnjačkoj politici danas? Imamo li političare kojima je interes naroda kojeg predstavljaju važniji od vlastitog probitka?

Mr. Nermina Vehab – Đulović: Iskreno, mislim da nemamo. To se gotovo svakodnevno može vidjeti. Ili ako imamo, onda ili nisu na pozicijama koje zaslužuju, ili su marginalizovani. Također je evidentno da bošnjački političari, za sve ove godine poslije rata, nisu odgajali političke persone. Vi danas među Bošnjacima nemate imena koje je autoritet, a da će to isto ime izgovoriti trojica običnih ljudi. Iako o tome ne volim da govorim, jer je politika toliko sumorna tema, moram reći da imam utisak da bošnjački političari, osim što se međusobno ne uvažavaju, i osim što nemaju značajne persone koja se uvažava, nemaju ni strategije i, što je najbolnije, po važnim pitanjima jedinstvenog stava. Sve drugo je posljedica ovoga i bojim se da ne uzimaju nikakvu pouku iz šireg okruženja. Nadam se, ipak, da će biti drugačije smjenom generacija; misilim da znate šta želim reći.

Da li je, po Vama, Bošnjakinja vjernica dovoljno prisutna u džematskim odborima i u drugim institucijama Islamske zajednice?

Mr. Nermina Vehab – Đulović: Ja nemam dovoljno informacija o tome koliko je Bošnjakinja u džematskim odborima. Bit ću slobodna reći da nisam čula da ih uopće ima u džematskim odborima. Ali da odmah kažem, po mom skromnom mišljenju, nije problem što ih nema u džematskim odborima. Problem je iz drugog dijela vašeg pitanja. Bošnjakinja nema u institucijama Islamske zajednice. Odnosno, nema ih dovoljno. Ono što ja znam mogu se na prste prebrojati. Ne želim ovdje problematizirati to pitanje, jer smo o tome već govorili uopće. Želim samo napomenuti da nažalost žena nije prisutna, kako u društvenoj, tako i u Islamskoj zajednici. Ali uvijek treba imati na umu da jedan dio krivice, ako se tako može nazvati ta činjenica, snosimo mi same svojom neangažiranošću.

Na kraju našeg razgovora imate priliku uputiti poruku ženi Bošnjakinji i svima nama!

Mr. Nermina Vehab – Đulović: Ja, prije svega kao muslimanka, pa onda i kao Bošnjakinja, majka, pa i kaligrafkinja, osjećam sreću i zadovoljstvo u onome što radim i, to naglašavam, niko me ne sprječava u tome. Želim samo reći da muslimanke, u okvirima svoje vjere, slobodno izraze ono što znaju i ono što vole. Mislim da je to ključ za zdravu porodicu i zdravo društvo. Da bez kompleksa izraze sebe u svojoj vjeri, bila bi moja poruka našim sestrama!