Tužna Srebrenica i Tužna Afrika

I jedna i druga sredina zbog svojih prirodnih bogatstava (Srebrenica zbog srebra, po čemu je i dobila ime, a JAR zbog zlata i dijamanata) bile su predmetom raznih međunarodnih aspiracija i eksploatatora. Nadalje, Srebrenicu i JAR s pravom možemo nazvati tužnim sredinama, prvu zbog genocida koji se u njoj desio 11. jula 1995. godine, a koji je prema riječima Ratka Mladića izveden s ciljem „gušenja bune i konačne osvete Turcima i dahijama na ovim prostorima“. Drugu sredinu možemo nazvati tužnom zbog sistema apartheida koji je u njoj dugo vremena bio na snazi, a koji je slomljen 1984. godine dolaskom Nelsona Mandele na vlast, ali i zbog sveopšteg stanja u toj zemlji, velike nezaposlenosti koja projicira još veće siromaštvo, ali i velike prisutnosti AIDS-a. Tu njenu tužnu svakodnevnicu ne može popraviti ni svo blještavilo iznimno skupe organizacije SP-a. Istina, svijet će Srebrenicu pamtiti samo zbog pomenutog genocida, dok će JAR spominjati i po netom završenom Mundijalu, devetnaestom po redu,  koji joj je povjeren na organizaciju od strane jedne od najmoćnijih međunarodnih organizacija, FIFA-e. Ove dvije sredine su, iako ne poznavajući jedna drugu, u centar svjetske pažnje dospjele 11. jula ove godine. Svaka na svoj način. U Srebrenici (Potočarima) 11. jula okupilo se preko 50.000 ljudi kako bi klanjalo dženazu i ukopalo 775 žrtava pomenutog genocida. Tom velikom skupu prisustvovalo je dosta stranih dužnosnika kako bi svako na svoj način odao počast nedužno ubijenim ljudima.U Johanesburgu na Soccer City stadionu tog dana se okupilo preko 80.000 ljudi kako bi ispratilo posljednju, 64 utakmicu na ovogodišnjem Mundijalu između Holandije i Španije. Tom skupu takođe su prisustvovali neki strani dužnosnici, posebno oni iz reda kraljevskih porodica. Ovih 775 žrtava koje su tog dana ukopane samo je brojka u nizu od 8.372 ubijena, prethodno „zaštićena“ čovjeka. Oni bi danas, da su živi, možda gledali Mundijal i možda bi baš tog dana navijali za Holandiju u finalu SP-a, zemlju čiji ih je bataljon „Dutchbat“ pri UNPROFOR-u „štito“. Ovako, dok su njihovi tabuti „s ruke na ruku“ tog dana dolazili do svojih vječnih kuća u Potočarima za Holandiju su vjerovatno navijali oni koji su ih u tabute poslali. Naime,  900 lica sa spiska za koje se sumnja da su učestvovali u genocidu u Srebrenici, a koji još uvjek nisu procesuirani, imali su 8.372 razloga da baš tog dana navijaju za Holandiju na završnici SP-a u JAR-u.

Isto toliko razloga imala je i FIFA (Međunarodna nogometna federacija) da početak finalne utakmice označi minutom šutnje za sve nastradale Srebreničane. Nije to učinila iako je prethodno na uljudan način bila zamoljena od strane Društva za ugrožene narode BiH. Svoju nesolidarnost čelnici FIFA-e nevješto su pokušali opravdati riječima kako će se taj dan na poseban način obilježiti u cijeloj Evropi i kako taj dan koincidira s hapšenjem i izricanjem kazne na doživotnu robiju Nelsona Mandele i njegovih suboraca prije 50 godina.

No, stvarni razlozi se kriju negdje drugo, a njih treba posmatrati kroz prizmu sljedeće rečenice: Tamo gdje je show, tamo nema mjesta za bol.

A fudbal je već odavno dobar i profitabilan show, posebno za FIFA-u.

FIFA je jedna od najuticajnijih međunarodnih organizacija koja ima 208 članica, 16 više od Ujedinjenih nacija, a tri više od Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK). Svjetsko prvenstvo u nogometu čije domaćinstvo ona dodjeljuje samo s razlogom dio je tog  showa, to je mega biznis koji joj donosi ogromnu zaradu. Najveći profit od ovog Mundijala ( u smislu ulaganja) pripao je FIFA-i, čak 1.7 milijardi funti – a šta je tek sa ostalim kompanijama koje se predstavljaju kao njeni glavni sponzori: Coca-Cola, Sony, Heineken, McDonalds i dr. koji na račun FIFA-e za četverogodišnje ugovore zajedno uplaćuju preko 100 miliona dolara. Pa kako onda i očekivati takvu vrstu sažaljenja kao što je minuta šutnje pred početak najvažnije utakmice u sezoni? Licemjerstvo čelnih ljudi FIFA-e vidi se i u pokušaju iskrivljavanja činjenica. Naime, 11. juli ne koincidira sa hapšenjem Mandele prije 50 godina, jer se to desilo 12. jula 1964. Čelnici FIFA-e vrlo dobro znaju i to da minuta šutnje za Srebrenicu ne bi bila jedna minuta, nego 500 milona minuta, jer je toliko gledalaca pratilo finalnu utakmicu. Sve se dakle svodi na novac, na moć,  na bogatstvo, na neke više ciljeve, baš kao što se svodilo i u vrijeme apartheida i kao što se svodilo prije 15 godina u Srebrenici. Tražena je samo jedna minuta ćutanja, jedna minuta saosjećanja sa bolom onih koji su preživjeli srebrenički genocid, jedna minuta od 120+ nekoliko minuta koliko je trajala finalna utakmica. Razumjevanja nije bilo, a mi smo svikli na to da se glas Srebrenice 11. jula ne čuje u Svijetu. S obzirom da FIFA sve gleda kroz prizmu dobre zarade možda bi smo tu minutu šutnje i dobili da smo je prethodno platili kao reklamu, po posebnoj tarifi FIFA-e.

Tog 11. jula još jedna stvar bila je poveznica  između Srebrenice i Južnoafričke Republike – Holandija. Kao što smo i kazali, nogometna reprezentacija te zemlje igrala je finalnu utakmicu datog Prvenstva protiv svojih kolega iz Španije. Izgubili su tu utakmicu i u suzama napustili stadion, ali, oni su „naučili“ da na 11.juli gube važne mečeve. 11. jula 1995.god. u Srebrenici su izgubili mnogo više od finala SP-a. Tada su izgubili ponos, čast i poštenje pred našim, ali i očima cijelog svijeta, kada su bez borbe na milost i nemilost prepustili Bošnjake Srebrenice u ruke Vojsci i Policiji RS-a.

Nakon 11. jula  i okončanja devetnaestog Mundijala po redu u JAR-u, te obilježavanja petnaestogodišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice, svakom je ostalo ponešto: FIFA-i je ostala ogromna zarada od samog Mundijala; JAR-i ostaju njeni skupo izgrađeni stadioni koji vjerovatno neće služiti svojoj svrsi, a ostaju joj i njeni problemi u vidu siromaštva i AIDS-a; Srebrenici ostaje njena tuga, njeni Potočari i njen 11. juli, a u Srebrenici je svaki dan 11. juli. Ostaje joj još nada i dova: Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.

S tugom,

Edin Memić